Samo Erdogan može da pomogne Turskoj

„It's the economy, stupid!" Prije nešto više od četvrt vijeka, Bil Klinton je s tim saznanjem postao američki predsjednik. To da se sa uspješnom privredom mogu dobiti izbori, zna i Redžep Tajip Erdogan. Pa on je bio taj koji je početkom 2000-ih tursku privredu izvukao iz duboke krize.

Zahvljajujući novcu Međunarodnog monetarnog fonda i hrabrim reformama, Turska je postala omiljena investitorima i poželjno tržište, a ljudi su, zahvaljujući Erdoganovoj ekonomskoj politici, imali više novca u džepu.

Tradicionalne ekonomske veze

Njemački preduzetnici su se takođe u velikoj mjeri angažovali u toj zemlji. Njih oko 7.000 posluje u toj zemlji i zapošljava više od 120.000 ljudi. Među njima su i velika imena: Boš, Folksvagen, MAN, Alijanc i BASF (čak od 1.880), a to je who is who njemačke privrede. Ali i mnoge kompanije srednje veličine su u Turskoj uočile atraktivno mjesto za biznis. To nije nikakvo čudo, s obzirom na to da ekonomske veze između te dvije zemlje imaju dugu tradiciju. Naime, Fridirh Veliki je još 1761. sklopio trgovinski ugovor sa slutanom Mustafom III. Sto godina kasnije, mnogi njemački trgovci i zanatlije otišli su u Tursku. Takozvani „bosforski Nijemci" odigrali su veliku ulogu u proširenju trgovinskih veza.

Nakon Drugog svjetskog rata su pak stotine hiljada Turaka došle u Njemačku. Kao takozvani „gastarbajteri", dali su veliki doprinos njemačkom „privrednom čudu".

I sad ova kriza. Pad lire Tursku na tržištu čini manje atraktivnom. Investitori su odavno počeli da povlače kapital iz zemalja u ubrzanom ekonomskom razvoju poput Turske. Jer SAD, otkako je tamošnja Centralna banka promijenila carinske stope, djeluju kao atraktivnije mjesto. Uzrok za vrtoglavi pad lire prije svega je autokratska politika predsjednika Turske. On može koliko god hoće da psuje po „zlim tržištima" ili „međunarodnom carinskom lobiju" i sve to da naziva „američkom kampanjom", ali neko kao Erdogan ne može da prenebregne ekonomske razloge.

Stvari s Bogom

Sa svojim tvrdnjama  „vi ima mate dolar, mi imamo Boga", Erdogan ni u kom slučaju ne može da zadobije povjerenje investitora. Upravo zbog toga što je i Turska zemlja koja zavisi od međunarodne trgovine, ne bi trebalo da psuje po dolaru i evru. To više djeluje kao očaj, a manje kao pokušaj da se povrati povjerenje.

Turskoj ne mogu da pomognu Njemačka i njemačka privreda. To može samo turski predsjednik. On mora da se pobrine za stabilnost kako bi firmama i investitorima obezbjedio sigurnost, a prije svega pravnu sigurnost. On mora da poštuje nezavisnost centralne banke, a ne da joj diktira da smanjuje kamate kako bi pod kontrolom držala inflaciju. To tako ne funkcioniše.

Njemački preduzetnici u svakom slučaju pažljivo posmatraju situaciju i razmišljaju o svom tamošnjem angažmanu. Prije svih su srednje firme te koje moraju dobro da kalkulišu, ako na primjer sirovine ili mašine poskupe s obzirom na to da se trgovina odvija u dolarima. Tako bi proizvođači tekstila ili sportske opreme mogli brzo da budu prisiljeni da proizvodnju prebace u Aziju. To bi trebalo da bude jasno i predsjedniku. Ali, tako to biva kada se okružiš samo onima koji ti povlađuju, a kritičare strpaš u zatvor. I opijen sopstvenom ideologijom, ekonomsku pragmatičnost polažeš na vjeru u Boga.

Nemam ništa protiv Boga, ali to nije dovoljno u pitanjima ekonomije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android