Vukovarske ratne traume u raljama politike

Organiziranim paljenjem svijeća brojni hrvatski gradovi pridružili su se sinoć obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. 18. studenoga 1991. godine smatra se najtragičnijim datumom novije hrvatske povijesti. Nakon tromjesečne opsade slomljena je obrana grada u koji su ušle srpske paravojne postrojbe i Jugoslavenska narodna armija.

Brutalne snimke koje prikazuju spomenute postrojbe kako paradiraju razrušenim gradom i pjevaju „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“ obišle su svijet i prikazivane su u haškoj sudnici. Strani fotoreporteri zabilježili su mrtve i ranjene, kolonu izmučenih građana koji odlaze u nepoznato. No to je bio tek uvod u užas  koji je uslijedio - pokolj ranjenika na Ovčari.

Ovaj je datum iznimno komplicirano emotivan za Hrvatsku, jer osim što oživljava nezacijeljenu ratnu traumu i sjećanje na mnoge zločine bez kazni, duboko je kontaminiran dnevnom politikom koja malo čini za istinsko pomirenje dvaju naroda.

Hrvatska traga za 1.872 građana koji su nestali u Domovinskom ratu, od čega je 530 njih upravo s područja Vukovarsko-srijemske županije. Službena politika otkrivanje sudbine nestalih predstavlja kao uvjet za normalizaciju odnosa sa Srbijom, dok radikalniji političari nestale koriste za nametanje kolektivne krivnje i obračun sa srpskom nacionalnom manjinom unutar Hrvatske. Kada je riječ o HDZ-u, Vukovar postaje i sredstvo unutarstranačkih odmjeravanja snaga.

Sva kompliciranost rata sažela se u Vukovaru

Tako se iz godine u godinu postavlja pitanje zašto predstavnik hrvatskih Srba i koalicijski partner vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Milorad Pupovac (Samostalna demokratska srpska stranke, SDSS) danas ne korača u Koloni sjećanja. Iako bi ga upravo oni koji pitaju tamo najmanje željeli vidjeti. Pupovac je i ove godine dan ranije obišao Vukovar kako bi bacio vijenac u Dunav u spomen na Srbe koji su također nestali u osvitu rata, a za čiju smrt nitko nije odgovarao.

Objavivši da se svake godine otkriju i identificiraju ostaci osamdesetak nestalih osoba, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih nestalih hrvatskih branitelja i civila Ljiljana Alvir kazala je kako se radi većinom o Srbima. Ukratko, u svemu vidi spremnost Hrvatske da istražuje stradanja Srba, ali ne i Srbije da Hrvatskoj preda dokumentaciju koja bi olakšala potragu za nestalim Hrvatima. Za N1 tvrdi, sva obećanja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića hrvatskoj predsjednici, ali i njoj osobno, bila su samo slatkorječiva obećanja. I Alvir je uprla prstom u Pupovca.

„Neću prihvatiti da ja ili SDSS budemo 'dežurni jarac' za to što netko ne radi. Za Hrvate i Srbe u Hrvatskoj te za Srbiju od posebnog je interesa da to strašno poglavlje u međusobnim odnosima pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je bilo do sada. Mi smo u tome spremni pomoći, ali politički odnosi nerijetko predstavljaju ozbiljnu prepreku", odgovorio je Pupovac nakon što je odao počast i ubijenima na Ovčari.

Uz sve to ne treba zaboraviti ni Srbe koji su sudjelovali u ratu na hrvatskoj strani i kojih je prema poluslužbenim podacima bilo desetak tisuća. Upravo su prije više od desetljeća branitelji iz udruge „Vukovar 91“ procijenili da je u obrani Vukovara sudjelovalo 10-15% pripadnika nacionalnih manjina. Kada se radi o Srbima, riječ je o prešućenima braniteljima koji nemaju mjesto u općeprihvaćenim pričama hrvatske, a ni srpske strane.   

Traje li rat i danas?

Prizemnost kojom se Vukovarom koristi dnevna politika možda najbolje ilustrira kampanja za predsjedničke izbore. Kandidat SDP-a Zoran Milanović, koji vodi kampanju pod parolom 'Normalno', razvukao je na Trpinjskoj cesti, popularno zvanoj „groblje tenkova", plakat s porukom „Normalno, ratovi su gotovi". Na udicu se upecao kandidat desnice Miroslav Škoro koji je u međuvremenu poručio da će braniti i pozdrav „Za dom spremni". „Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi“, odgovorio je Škoro, navodeći da brojni Vukovarci i danas traže svoje nestale i u gradu susreću ratne zločince koje hrvatsko pravosuđe do dana današnjeg nije kaznilo.

Uz to Škoro, koji nije sudjelovao u ratu, a što su mu mnogi zamjerili, zaključuje kako su slavni američki generali često isticali da je samo za mrtve rat završio. Nasuprot tomu, mnogi su se prisjetili generala Ante Gotovine koji je 2012. godine nakon oslobađajuće haške presude hrvatskim građanima poručio: „Rat je gotov. Okrenimo se budućnosti.“

„Pustite nas na miru"

Razgovori s Vukovarcima pokazuju da ni oni nisu načisto je li rat gotov, pogotovo ako je riječ o ljudima koji nisu dobili pravdu za pretrpljenu patnju i gubitke. Oni drugi ljuti su na realnost života u Hrvatskoj pa govore kako je politika, a posebno radikalna desnica, otela rat, grad i njegove žrtve. Treći će zamjeriti novinarima da ih samo u studenom zanima Vukovar pa govore kako je to grad života i mladosti te da mediji stvaraju potpuno krivu percepciju o tamošnjem životu. 

No o načinu života u Vukovaru možda najviše govore odvojene škole za srpske i hrvatske učenike, temeljene na želji i pravu srpske zajednice da školuje djecu na vlastitom jeziku i pismu. Ambiciozno zamišljen i međunarodno financiran projekt Interkulturne škole propao je, jer za njega nikada i nije bilo iskrenog interesa s bilo koje strane.

Uz to, nema jedinstva ni oko samog obilježavanja današnjeg datuma koji je vlada Andreja Plenkovića odlučila zacementirati u državnom kalendaru kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata koji bi od iduće godine trebao biti neradni dan. Politička ljevica tomu se protivila argumentom kako se žalost ne propisuje kalendarom te da će se na taj način od grada napraviti grobnica za žive, ako već nije. Ali ne treba zanemariti ni ono što se dosta često čuje u razgovoru s Vukovarcima: „Samo nam vi iz Zagreba nemojte govoriti kako da oplakujemo svoje mrtve i svoj grad.“