Vukovar nisu samo ratne rane

Svakog 18. studenoga u Vukovar dolaze  ljudi iz cijele Hrvatske kako bi sudjelovali u Koloni sjećanja i kako bi pokazali da nisu zaboravili žrtvu koju je Vukovar podnio u godinama stvaranje države koja danas ne izgleda tako idealno kako su ju mnogi zamišljali prije 25 godina. Četvrt stoljeća nakon bitke u kojoj je jedan grad sravnjen sa zemljom a mnogi njegovi stanovnici ubijeni, pitali smo mlade Vukovarce kako se živi u njihovom gradu onih ostalih 364 dana u godini i vide li svoju perspektivu u gradu-heroju.  

Dražen Bočkaj, danas  35-godišnjak još je kao srednjoškolac, od kada se vratio 1998. godine,  počeo volontirati na Hrvatskom radiju Vukovaru. Sad je urednik na najutjecajnijem vukovarskom mediju. Tvrdi da je danas život u Vukovaru puno bolji nego u nekim drugim sredinama.

„Imamo gradove koji nisu bili razrušeni, Županja, Našice, Đakovo, ali u Vukovaru je puno ljepše. Grad danas ima multiplex  kino, dobit ćemo uskoro bazene, položaj je odličan, infrastruktura se gradi...  Zbog posla puno putujem i kada vidim kako se drugdje živi, mogu reći da je Vukovar danas za neke gradove Hollywood", kaže Dražen iako je svjestan neumoljive statistike. „Vidljivo je da je sve manje ljudi u gradu. Mene osobno to smeta jer imam dojam da su mnogi koji su se vratili, a bilo je tada više ljudi nego danas,  imali velika očekivanja i malo strpljenja“, kaže Dražen.

Jasno mu je da je naći posao veliki problem u Vukovaru. „Od cijele moje generacije, samo ja i još dvoje ljudi radimo. To su sve diplomirani i školovani ljudi, to je žalosno." Kaže da su mladi spremni raditi bilo što, ima kolegicu koja je diplomirana pravnica i već osmu sezonu radi kao sobarica na moru. No, svjestan je da je to problem cijele Slavonije i cijele Hrvatske. Primjećuje da je srpska manjina puno poduzetnija od hrvatske većine i da su tu uspješniji. „Puno ugostiteljskih objekata i privatnog sektora drže ljudi srpske nacionalnosti i ne bune se, ide im dobro. Mnogi neće ovako javno priznati, ali reći će vam da će vam Srbin jeftinije i bolje servisirati auto nego Hrvat."

Budućnost u Vukovaru

Dražen vidi budućnost u Vukovaru: „Vukovar sigurno neće biti nikad onakav kakav je bio, ali može biti moderniji, drugačiji, može biti bolji. Posao je teško naći, ali tko se trudi i traži, taj će i naći i uspjeti.“ Dražen opisuje i jedan paradoks koji se događa u Vukovaru. Mnogo ljudi iz Našica, Đakova, Osijeka ili Slavonskog Broda dolazi raditi u Vukovar, a mnogi se odlučuju i na preseljenje. „Pogledajte u gradu tablice automobila i vidjet ćete odakle sve ljudi dolaze na posao. Kada je Agrokor kupio Vupik traženi su stručni ljudi koje nisu mogli pronaći ovdje. Puno je njih zaposleno tako. Nekretnine su jeftine i ljudi se preseljavaju u Vukovar. Ako se taj trend nastavi, ovdje će se doseljavati ljudi koji nisu tu nikada živjeli, a Vukovarci će nastaviti pričati kako ovaj grad nema perspektivu. Pa kako onda netko može imati perspektivu i dolaziti, a drugi ne mogu?"

„Što se tiče tih 'nacionalnih stvari', ja sam imao u razredu i Srba koji su imali problema zbog toga što su išli u školu s nama Hrvatima jer su tako njihovi roditelji odlučili. Proglašavali su ih izdajicama. Međutim, ti ljudi su danas završili fakultete i shvatili su da je ovo njihova država i da žele tu živjeti. Postavlja se pitanje zašto se razdvajaju škole. Nemam ništa protiv ako netko želi učiti svoj jezik, ali činjenica je da puno više Srba živi u Zagrebu, Rijeci, Osijeku ili Karlovcu nego što ih ima u Vukovaru. Oni nemaju odvoje škole. Sada imamo dvije vrste Srba u Hrvatskoj, oni koji žive zajedno, školuju se zajedno i apsolutno nemaju nikakvih preferencija prema razdvajanju i imamo Srbe ovdje koji imaju preferenciju prema odvajanju. To je sve napravila politika. I na žalost, uz politiku odgoj roditelja.  Zašto se razdvajaju vrtići? To je apsurd nad apsurdima da se to događa", kaže Dražen.

Ukazuje da je usprkos svemu, prema službenim policijskim statistikama, Vukovar jedan od najsigurnijih gradova u Hrvatskoj. „Percepcija je medijski iskrivljena jer kada se dvoje srednjoškolaca potuku, što se događa svagdje, u Vukovaru se to odmah diže na nacionalnu razinu."

Nove generacije

Klaudija Gojani, 25-godišnjakinja čiji otac se još vodi kao nestao, vratila se prije 16 godina u Vukovar i misli da je Vukovar perspektivan grad. „Siniša Glavašević je rekao: „Grad to ste vi", tko „mi" ako ga napuštamo i odlazimo?" , kaže Klaudija.

„U prošlost se ne treba vraćati ali ju ne treba zaboravljati, treba znati što je ovdje bilo i tko je kriv za to. Ja sam Albanka po nacionalnosti, ali se osjećam Hrvaticom. Mi moramo stvoriti ovaj grad ljepšim i boljim jer Vukovar ima perspektivu i ne treba ga napuštati." Vukovar je za nju grad „po mjeri“, dovoljno velik i dovoljno mali, kino, kafići, Filmski festival, sadržaji za djecu, Božićni sajam, klizalište zimi, Ljeto u Vukovaru, Eko-etno sajam... Priča o tome kako u Vukovaru ništa nema je po njoj deplasirana. „Dolaze kruzeri, turisti, stalno se nešto događa, Vukovar ima dinamiku grada“, kaže Klaudija koja se sjeća da se kao dijete igrala po ruševinama koje su danas rijetke u gradu.

„Nije su Vukovar samo obnovio kroz zgrade, mislim da smo se i mi ljudi pomalo obnovili. Vukovar je ranjen, ali zacijelit ćemo tu ranu i to na sto načina“, optimistična je Klaudija.

Dobrodošli

Adrijana Čorak (28), radi od 18. godine i kaže da ju nikada nije bilo ništa sramota raditi. Poslovi preko student servisa, konobarenje, prodavanje borova za Božić, volontiranje... Imala je prilike otići, ali ne privlači ju ideja da napusti Vukovar. „Financije su danas problem broj jedan, ali ja sebe ne vidim izvan ovog grada. Ljudi kada kažu 'Vukovar', prvo vide rat, razdvojenost, siromaštvo.... Ja ne vidim to tako, ja prvo pomislim na obitelj, prijatelje, zajedništvo, napredak...  Ja tako gledam Vukovar. Planiram tu roditi svoje dijete danas-sutra i zasnovati svoju obitelj", kaže Adrijana dok prepričava svoja sjećanja na povratak u razrušeni grad.

„Meni je bio šok vratiti se iz Zagreba gdje smo bili u prognaništvu. Nije bilo rasvjete, svugdje samo ruševine, ali ja sam bila sretna vratiti se u grad kojeg se ni ne sjećam i pamtim samo iz priča roditelja. Bilo je razočaravajuće, ali napokon nisam bila prognanik i rasla sam skupa s ovim gradom", kaže Adrijana koja tvrdi da je od tog trenutka sve krenulo nabolje.

„Ako nešto napreduje, ako nešto ide ka boljem, kako ne biti sretan zbog toga. Gore ne može biti. Gore smo već prošli. Ekonomska kriza je svuda, pa i u Vukovaru. Kada živite 365 dana u godini ovdje teško je vidjeti razliku, ali kada se sjetim kako je bilo kada sam imala 11 godina i danas, to je neusporedivo." Optimizam ju ne napušta i tvrdi da će mlada generacija Vukovaraca donijeti i novu energiju koja će preokrenuti stvari na bolje. Oni koji su nekad bili djeca, danas su ljudi koji ne zaboravljaju, ali ipak nose manji teret prošlosti i imaju energije iznijeti budućnost na svojim leđima. 

Optimizam je ipak prisutan

 Usprkos svemu što svaka obitelj ima neku traumu, bio to gubitak bližnjeg, godine prognaništva ili gubitak doma i počinjanje života „od nule", optimizam je ipak prisutan u svakom od njih.

Vedran Vuleta, 32-godišnji pravnik, kao i većina Vukovaraca osjetio je kao dijete što znači biti izbjeglica. Nakon povratka završio je Pravni fakultet u Osijeku i danas živi u Vukovaru. Bez obzira na sve, siguran je da će u Vukovaru i ostati.

„Vidim svoj život ovdje, ako ništa drugo zbog tih ljudi koji leže na groblju, zašto su izginuli ako mi odemo?", pita se. Svjestan je stvarnosti i okolnosti u kojima se nalazi, ali kaže kako život u Vukovaru nije ni izbliza takav kako se opisuje u medijima. „Mediji su zajedno sa političarima izmislili 'suživot' i dok god se bude spominjala  ta riječ značit će da mi nešto moramo spajati. Ni u jednom drugom gradu se ne spominje riječ 'suživot', mislim da je to malo čudno.  Notorna je laž u medijima da su u ovom gradu svi lokali podijeljeni na Srbe i Hrvate.  U ovome gradu ne postoji toliko sukob Hrvata i Srba kao što se govori, ali postoji problem zapošljavanja", jasan je Vedran. Kako sam kaže, vjernik je i ne mrzi nikoga. Ostavlja dojam čovjeka čija ruka je ispružena, ali ne bezuvjetno.

„Vukovar nije podijeljeni grad, jedina podjela koja postoji je rijeka Vuka koja dijeli grad na Slavoniju i na Srijem. Postavljena je i ploča na kojoj piše: Dobro došli u Slavoniju i Dobrodošli u Srijem", kaže Vedran, naglašavajući pri tome riječ 'Dobrodošli'.