Vukovar – još uvijek ista priča

Grad-heroj danas je mozaik spomeničkih ruševina i ulaütenih putova, napuštenih razrušenih kuća i modernih staklenih zgrada. I institucija bez tabli, jer se ne mogu dogovoriti oko pisma. Podjeljeni po horizontali i vertikali, nekadašnji i sadašnji čelnici propustili su šansu da Vukovaru izliječe rane, i umjesto zajedničke borbe za nova radna mjesta, na sukobu između Hrvata i Srba gradili su svoje pozicije. Ljudi su za to vrijeme odlazili, bježeći od neimaštine. Kuće ostaju prazne i daju se u bescjenje. Danas je, kažu, u Slavoniji teže kupiti polovan automobil nego porodičnu kuću s jutrom zemlje u nekom selu.

„Nemojte samo da raditi još jednu priču o tomu kako smo jadni", kažu nam u nekada čuvenoj tvornici obuće Borovo. Siti i političara i medija, s ponosom ističu da su i dalje najveći poslodavac u Vukovaru. Brojke, međutim, neumoljivo podsjećaju na to da je u tom kompleksu nekada radilo više od 22.000 radnika, a danas svega 640. I da je od 620 prodavaonica širom Jugoslavije, ostalo 84 u Hrvatskoj. Na prolljeće su radnici zbog kašnjenja plaća prijetili štrajkom, ali predsjednica sindikata Kristina Mihaljević kaže da je danas dobro, da su plaće dobre i da stižu na vrijeme.

Da nema državne infuzije, međutim, Borovo ne bi opstalo, smatra ugledni hrvatski novinar Drago Hedl. „Borovo nema perspektivu zdrave održive tvrtke i ta pomoć stiže da bi se u Vukovaru bar nešto radilo. Međutim, plaće su mizerne, na razini minimalca, oko 2.500 kuna, odnosno oko 350 eura, što je za hrvatske prilike malo, jer je prosjek oko 5.500 kuna. To sigurno nije novac od kog se može živjeti, posebno zbog toga što u Vukovaru cijene nisu ništa niže nego u drugim dijelovima Hrvatske."

U gradu tvrde da investitori dolaze, te da je broj nezaposlenih za godinu dana smanjen za oko 1.000. „Mi smo prošle godine izdvojili četiri milijuna kuna za pomoć privredi, plus postoji Fond za obnovu grada Vukovara kroz koji je izdvojeno još tri milijuna. Uz to imamo i niz olakšica za privrednike kao ratom zahvaćeno područje", kaže za DW zamjenica gradonačelnika Ivana Mujkić. „Sad imamo u pripremi i sufinanciranje troškova obiteljima s troje djece do 15 godina i tu nismo stavili nikakva ograničenja u smislu primanja, već poticaj zdravih mladih obitelji, zato što su troškovi veliki".

Još jedna godina sjećanja

Je li sve to dovoljno da se u Vukovaru okrene nova stranica? Sudeći po atmosferi u tjednu sjećanja na rat – nije. Pod opsadom JNA i srpskih paravojnih formacija, Vukovar je granatiran s kopna, s rijeke i iz zraka. Ubijeno je više od tisuću civila, ranjeno više od 25.000 ljudi, nekoliko tisuća odvedeno u logore, a više od 200 ubijeno i zakopano u masovnoj grobnici na poljoprivrednom dobru Ovčara.

U znak sjećanja na sve njih, u Koloni sjećanja ponovo koračaju desici tisuća građana – od vukovarske bolnice, odakle je izvedeno oko 400 osoba, od kojih je većina ubijena, prema Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, gdje se polažu vijenci. Sve to i ove godine bez predstavnika srpske zajednice u Vukovaru.

„To ne znači nedostatak suosjećanja za žrtvu. Mi ne možemo isto gledati na događaje iz devedesetih, jer smo prošli različite sudbine. Osim toga, nama se taj događaj uvijek čini jednostran, obilježava se samo žrtva većinskog naroda, prenaglašavaju i etiketiraju pripadnike srpske zajednice. Ne čini nam se da je to komemoriranje stradanja, već je to i politički događaj. Nas tamo realno nitko i ne želi", kaže za DW Srđan Milaković, zamjenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske zajednice.

Svi su dobrodošli, jer to nije počast samo onima koji su branili Vukovar, nego svima koji su u njemu poginuli – a među njima je bio i veliki broj Srba, poručuju i gradske vlasti i branitelji, napominjući da bi dolazak predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj, ali i državnog vrha iz Srbije bio veliki korak sa sve.

„I dalje smo daleko od toga. Ni na srpskoj, ni na hrvatskoj strani nije se pojavila osoba koja bi odigrala onu ulogu koju je odigrao Willy Brandt kad se poklonio žrtvama u Varšavi", kaže Hedl. On, međutim, podsjeća na inicijativu iz redova branitelja da se Dan sjećanja obilježava kao dan svih žrtava. „Ideja je bila da se na taj način nadvladaju napetosti i latentna podijeljenost koja i dalje vlada u Vukovaru, ali je to naišlo na loš prijem kod dijela hrvatskih branitelja koji su to shvatili kao izjednačavanje žrtve i agresora."

Podjele u podjelama

Leđa o leđa sa zidom između, tijekom cijele godine sjede zamjenici gradonačelnika Grada Vukovara iz hrvatskih i srpskih redova. Svatko priča prema svojoj agendi. Jedni tvrde da se stvari bitno mijenjaju, drugi da su se Srbi i Hrvati godinama još više udaljili, jedni da ima diskriminacije pri zapošljavanju, drugi da nema, jedni da su vukovarskim studentima u Srbiji ukinute stipendije, drugi da je novac samo preraspoređen. Zamjenik iz srpske zajednice Srđan Milaković tvrdi da je izoliran, da ne sudjeluje u kolegijima i donošenju odluka, dok zamjenica iz redova većinskog naroda Ivana Mujkić tvrdi da s kolegom dobro surađuje i da su u kabinetu dobrodošli svi koji imaju konstruktivne prijedloge.

I jedni i drugi, međutim, nečujni su tamo gdje se odluke zaista donose, iako je gradonačelnik Ivan Penava u medijima predstavljen kao buntovnik u HDZ-u. „On sigurno nije zadovoljan situacijom u Vukovaru, jer je shvatio da se ne živi od lijepih cesta, nego od industrije. Vladu čine njegove stranačke kolege, tako da on kuca na otvorena vrata, ali njegov glas u Zagrebu ima neku težinu samo u vrijeme kada se obilježava godišnjica, a ostalih 360 dana se ne pita previše", objašnjava Drago Hedl. Daleko je, kaže, intenzivniji sukob na županijskoj razini, gdje postoji otvoreni rat koji rezultira time da sve važnije investicije odlaze u susjedne Vinkovce.

Sa višim nivoima se muči i srpski zamjenik. On je nekada bio član SDSS-a Milorada Pupovca, ali je prije nešto više od godinu dana napravio novu opciju, Demokratski savez Srba. Otada, kaže, nailazi na opstrukcije unutar institucija srpske zajednice: ne pozivaju ga na događaje, niti može da učestvuje u kreiranju politike. „Prva stvar koju ljudi pitaju: zar morate? Stara priča dva Srbina i pet stranaka, ali nije bilo drugog puta. Jer kad je trebalo da idu do kraja kad je u pitanju registracija škola, vraćanje penzija, mi smo jednostavno posustali. Nismo nametnuli ključna pitanja kod pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji", objašnjava Milaković svoje razloge.

Podijeljeni su čak i branitelji. Od početnih 14 braniteljskih i stradalničkih udruga, brojka se popela do 29. Svatko bi htio biti predsjednik, u polušali kaže Ivan Kovačić, i sam predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata „Vukovar 91". Za to vrijeme, središnja vlast sve manje se obraća braniteljima. „Kad njima odgovara, onda se sjete branitelja i da su oni ti koji su stvorili ovu državu i iznijeli teret čitavog domovinskog rata. A kad treba nešto pomoći, dati, onda su jako škrti", priča Kovačić. „Do sada se u Ministarstvu pomagalo samo obiteljima poginulih, nestalih i invalidima, a za ostale branitelje ne. Onaj tko je u toku rata imao sreću da nije bio ranjen, zarobljen, onaj tko je prošao rat, više nema potrebe da bude u službi – taj je ostao bez posla, nema nikakvih primanja, nema uvjete za mirovinu, ostao je na margini."

Teška riječ suživot

Kad se kulise sklone, međutim, ljudi su u Vukovaru siti „objetničkih poziranja", novinarskih priča i atrakcije za jedan dan. „Dan sjećanja uvijek stvori nekakve nove napetosti, jer se nakon završetka tog mimohoda, dio ljudi napija navečer u kafićima, pa se rade raznorazni ustašluci i to stvara napetosti. Oni se poslije toga vrate u svoja mjesta i ostave Vukovaru teret s kojim se moraju nositi tamošnji stanovnici", objašnjava Hedl.

Vremenom su, kažu, Srbi i Hrvati naučili živjeti jedni pored drugih i „podnose se". „Nije kao što je bilo prije rata, kada smo zajedno slavili i bančili od rođenja, ženidbe, rođendana, krsne slave, Božića i Uskrsa. Ali nekad se, kad ideš negdje u trgovinu ili kafić, prvo gledalo gore u tablu da vidiš tko je vlasnik, a danas više ne. Pogotovo mladi koji su rođeni poslije rata i znaju samo priču o tome što se ovdje događalo", priča Ivan Kovačić.

Inicijativa koju je zastupao dok je bio predsjednik Gradskog vijeća, da srpska i hrvatska djeca sjednu zajedno u školske klupe, međutim, nije prošla. Đaci idu u iste škole, ali su i dalje razdvojeni na srpske i hrvatske razrede. „Netko je iz državnog vrha donio odluku da bude ovako kako je, i došli smo u situaciju da učimo djecu od malena tko je tko i tko je kakav i da mi nismo svi jednaki."

U tome ne vidi smisao, jer, kaže, oni koji su bili krivi, oni su otišli, a ostali su ljudi. „U toku Drugog svjetskog rata, Švabe su bili agresori na ovom području i godinama nismo bili prijatelji s njima, a danas smo najveći prijatelji. Omekšat će i ti odnosi sa Srbijom. Doći će vrijeme kad ćemo se ipak pomiriti, jer mi smo sličan narod. I vjera nam je otprilike ista, samo što jedni pišu ćirilicom, a drugi latinicom. Možda ja ne dočekam", kaže Kovačić, „ali vi koji ste mlađi, vi hoćete."