Utočište od države u hramu Božjem

Thomas Jeutner je pastor evangeličke crkve Pomirenja (na naslovnoj fotografiji), smještenoj na samoj nekadašnjoj „zoni smrti" između Istočnog i Zapadnog Berlina. Svojom zadaćom smatra njegovati sjećanje na žrtve koje su poginule u bijegu iz Istočne, socijalističke Njemačke na Zapad. Ali i danas ljudi bježe i ginu na tom putu pa se tako i dogodi da u toj crkvi „u podne se u misi sjećamo na sudbinu jednog 21-godišnjeg istočnonjemačkog bjegunca koji je poginuo na Berlinskom zidu, a po podne u crkvi čitamo iz biografije jednog 21-godišnjeg Sirijca koji se utopio pred obalom Turske." Gdje je razlika između njih? Pred Bogom je sigurno nema.

Prije godinu i pol je Vijeće te župe dugo i mukotrpno diskutiralo, da li da dosljedno provedu tu svoju vjeru i ponude i mogućnost crkvenog azila u njihovoj crkvi. Samo u izuzetnim prilikama i u opravdanim teškim slučajevima, dodaje pastor, Vijeće je odlučilo da će dati utočište takvim bjeguncima.

Mnogo upita, ali samo rijetki

Pravno, to je siva zona. Crkva nije država i ne može dati azil. Ali isto tako je nepojmljivo da policija i državne institucije silom uđu u crkvu i tamo nekoga uhite. Jedino što se tako možda dobije je vrijeme da se još jednom razmotri taj zahtjev za azilom: „Ako vidimo da se u tom postupku tek površno odlučivalo ili je odluka donesena tek pogrešnim tumačenjem okolnosti, onda smatramo svojom dužnošću da se zauzmemo za te ljude i njihova prava", kaže nam Jeutner. To mogu biti samo pojedini slučajevi, ali i objašnjava kako je „naša djelatnost završena kad njemačka država doista obradi taj slučaj u čitavoj širini."

Do sad je ova malena župa s oko tisuću vjernika deset puta pružila takav crkveni azil. Bilo je i mnoštvo upita  odvjetnika, udruga za pomoć izbjeglicama ili djelatnika za njihov smještaj. Ali gotovo sve su morali odbiti jer ta crkva jednostavno nema kapaciteta ugostiti tolike ljude ili im se učinilo da slučaj nije toliko hitan.

Među onima koji su ovdje ipak pronašli utočište su ljudi iz Afganistana, Irana, Čečenije ili Bangladeša. Trenutno ih je još troje u zaštiti zajednice i svaki od njih se trudi da njemačke službe još jednom razmotre njihov slučaj. Tko će primiti zaštitu te crkve, odlučuje Vijeće župe. Njega čini pastor i predstavnici vjernika njegove zajednice i priznaje kako mnogi od njih jedva nalaze snage čitati o svim tim silovanjima, nasumičnim hapšenjima, mučenjima i sustavnom progonu, a onda i što bi ga moglo čekati ako bude vraćen u njegovu domovinu.

„Komad papira"

Kad se odluče nekome onda dati utočište, on će dobiti smještaj, svakodnevne objede i mjesto gdje se može osjetiti sigurnim. I jedan komad papira kojim se potvrđuje da je dobio crkveni azil. Kažemo „komad papira" jer to je tek simbolični dokument, makar ipak pomaže čak i prema državnim tijelima: „Čim netko dobije našu iskaznicu o crkvenom azilu, onda svatko zna i gdje ga mogu naći i da nije u bijegu", objašnjava pastor Jeutner.

Taj „komad papira" ne samo da nije nikakav dokument, nego se sve češće čuje kritika što si crkve uopće uzimaju takvo pravo. Dosad se to toleriralo, ali broj takvih osoba koji su utočište našli u njemačkim crkvama je sve veći: prošle godine je bilo 308 slučajeva i 511 osoba, ove godine u ožujku je bilo 414 dodijeljena crkvena azila za ukupno 611 osoba. Ministar za integraciju pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija, liberal Joachim Stamp već optužuje Crkve kako svojim „olakim" davanjem crkvenog azila pokušavaju spriječiti čitav postupak protjerivanja u tranzitne zemlje. Skoro sve te osobe doista ne bi bile prognane u svoju domovinu, nego prema sporazumu iz Dublina u prvu zemlju EU u koju su stupili. To znači u pravilu u Italiju, Grčku ili Bugarsku – izbjeglicama je to često ista sudbina kao da ih odmah protjeraju u zemlju iz koje su morali bježati.

„Jednostavno nam dođu"

I Katolička i Protestantska crkva Njemačke su se još 2015. sa nadležnim državnim tijelom za izbjeglice dogovorili kako Crkve takvo utočište nipošto neće davati bilo kome, nego tek „senzibilno i suzdržano". Sve strane su se sporazumjele kako time ne može biti ograničena uloga države koja je odgovorna za postupak davanja azila. Ali što znači „senzibilno"?

Lukas Pellio je vikar te iste berlinske župe i član udruge „Azil u crkvama Berlina i Brandenburga". Redovito se sastaje sa pastorima koji daju utočište i razgovaraju o njihovim slučajevima. No smatra da i pastori često nemaju drugog izbora: „Mi ne možemo odrediti neku brojku i kvotu, jer mi reagiramo na onoga tko nam dođe i odlučujemo u svakom pojedinom slučaju". U Berlinu zapravo ima tek četrdesetak slučajeva, a „neke izbjeglice dođu na službu Božju i nakon nje jednostavno ostanu sjediti u klupi, sve dok se mi ne pobrinemo za njih", kaže nam Pellio.

Ipak, crkveni dužnosnici osjećaju kako raste politički pritisak na njih. U nekim saveznim pokrajinama je već pokrenut istražni postupak protiv župnika ili članova crkvenog vijeća. To je još uvijek iznimka i nitko još nije uhićen. Ali  hoće tako ostati?

„Sramota je za Njemačku da uopće ima crkvenog azila"

Pastor Jeutner dugo razmišlja na pitanje, što će učiniti ako i njemu ipak ne pokuca policija na vrata. Ali onda mijenja raspoloženje: „Ako nas napadnu, onda je napadnuta čitava naša Crkva", kaže nam. Političari bi možda bolje trebali razmisliti o nečem drugom: „Zapravo je sramotno za našu zemlju da mi uopće trebamo nešto kao što je crkveni azil."

Onda nam priča o pismu kojeg je dobio od jednog izbjeglice sa Bliskog istoka gdje mu se zahvaljuje za utočište koje je kod dobio u njegovoj crkvi. Pismo počinje rečenicom: „Kod vas sam prvi put u posljednjih 30 godina mirno spavao."

Pastoru je to dovoljna nagrada i motiv nastaviti ono što čini.