Spor oko crkvenog azila

"Policajci te tuku, nema vode i hrane", tako 16-godišnji Ali (na naslovnoj fotografiji lijevo) opisuje stanje u izbjegličkom logoru u Bugarskoj. Zato je pobjegao u Njemačku. No europska pravila koja su svojevremeno usvojena u Dublinu određuju da se postupak za dobivanje azila provodi u onoj članici Europske unije u koju je izbjeglica najprije stigla. Zbog toga njemačke vlasti žele ovog mladog Afganistanca poslati natrag u Bugarsku. On se toga boji. Sada živi u zgradi katoličke župe St. Joseph u bavarskom Tutzingu - kao crkveni azilant.

Ali je traumatiziran, priča župnik Peter Brummer (na fotografiji drugi slijeva). Alijev otac je ubijen u Afganistanu, kontakt s majkom i sestrama je prekinut. Brummer se zajedno s dobrovoljnim pomagačima brine o Aliju i još jednom izbjeglici. Istovremeno odvjetnici od Saveznog ureda za migracije i izbjeglice traže da Njemačka u tim slučajevima pokrene postupak za dobivanje azila. Vlasti su redovito obaviještene o crkvenom azilu i u svako doba bi mogle doći i odvesti izbjeglice, no one to ipak ne čine.

Crkveni azil nije pravilo nego izuzetak

Župnik Brummer ne shvaća zašto je njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière u jednom intervjuu govorio o "zlouporabi crkvenog azila". Ovaj kršćansko-demokratski političar je rekao da kao ministar odbija mogućnost crkvenog azila "načelno i fundamentalno", ali da bi kao kršćanin mogao "ponekad osjetiti samilost, ali tada govorimo o četiri, pet, šest, deset slučajeva godišnje". Ministar je naglasio da se ni Crkva ne smije postaviti iznad zakona i kao primjer naveo šerijatsko pravo, "neku vrstu zakona za muslimane". Ta usporedba nije samo za župnika Brummera "krajnje neumjesna". On i svi drugi koji podržavaju crkveni azil smatraju sami sebe "apsolutno lojalnim državljanima" koji crkvenim azilom kao posljednjim sredstvom u opravdanim izuzetnim slučajevima žele jačati upravo pravnu državu, tj. očuvati ljudska prava.

Crkveni azil je stvarno rijetka iznimka. Ekumenska savezna radna skupina "Azil u crkvi" u cijeloj je Njemačkoj izbrojala samo 360 slučajeva, od toga je više od stotinu djece. U velikoj većini slučajeva riječ je, kao i u Tutzingu, o tzv. "dublinskim slučajevima". Dieter Müller iz Isusovačke službe za izbjeglice navodi Bugarsku, Mađarsku, Italiju, Maltu, Slovačku i Rumunjsku kao "kritične zemlje" u EU-u, u kojima, prema izvješćima izbjeglica i humanitaraca, postoji nedostatna opskrba i u kojima se krše ljudska prava. U slučaju Grčke Njemačka je već prije odlučila da privremeno ne vraća tražitelje azila u tu zemlju. Njemački sudovi su više puta presudili da se izbjeglice ne moraju vratiti u određene članice EU-a, izvještava isusovac Müller. No, kako kaže, ne u svim sličnim slučajevima. On konstatira: "To je lutrija." Ovaj isusovac posreduje i savjetuje župe poput one u Tutzingu oko pitanja crkvenog azila. Naglašava da na crkveni azil otpada manje od 0,3 posto od ukupno 173.000 podnesenih zahtjeva za azilom, koliko ih je bilo prošle godine.

Prastara tradicija, posebno u Bavarskoj

Zanimljivo je da baš političari iz stranaka koje u svom imenu imaju pojam "kršćanska", CDU i CSU, imaju problema s crkvenim azilom. Prije ministra de Maizièrea već je i Volker Kauder, predsjednik Kluba zastupnika stranaka Unije u saveznom parlamentu, nazvao crkveni azil "krajnje problematičnim". I dok se političari iz redova Socijaldemokratske stranke, Zelenih i Ljevice zalažu za zadržavanje prava na crkveni azil, bavarski premijer Horst Seehofer (CSU) se izjašnjava protiv. Pri tome je crkveni azil, koji počiva na tisućljetnoj tradiciji, zastupljen u crkvama još od biblijskih vremena. I posebno je raširen u Bavarskoj, u kojoj parlamentarnu većinu ima Kršćansko-socijalna unija (CSU). Bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova registriralo je 162 osobe s crkvenim azilom. "Mi smatramo da to nije spojivo s pravnim poretkom", kaže glasnogovornik ministarstva i dodaje da se bez obzira na to ipak ne ulazi u crkvene prostorije bez pristanka crkvenog osoblja.

I u župi St. Korbinian u Münchenu, u kojoj je odrastao Dieter Müller, 2014. godine je živjela mlada afganistanska obitelj s dvogodišnjom kćerkom. Oni su se plašili povratka u izbjeglički logor u Slovačkoj gdje nisu dobivali odgovarajuću hranu za djevojčicu. Obitelj je u župi provela šest mjeseci. Nakon toga su, prema do sada važećem pravu, imali pravo na pokretanje postupka za dodjelu azila u Njemačkoj. Organizacija "Azil u crkvi" procjenjuje da je do sada u 70 do 90 posto svih slučajeva dozvoljen ostanak izbjeglica u Njemačkoj. Savezni ured za migracije i izbjeglice poštuje crkveni azil, kaže predstavnica Ureda za DW i dodaje: "Savezni ured u slučajevima crkvenog azila ne podnosi kaznene prijave, ni protiv predstavnika Crkve niti protiv tražitelja azila."

Od proglašenja svetim do prijetnji smrću

Župnik Peter Brummer ni u kojem slučaju ne dopušta da ga itko pokoleba u njegovom angažmanu. On upozorava da se ne bi smjelo kriminalizirati ljude koji se zalažu za izbjeglice. On već ima 20-ogodišnje iskustvo s crkvenim azilom. "Od proglašavanja svecem pa sve do prijetnji smrću - svega je bilo", prisjeća se reakcija na svoj angažman. 1995. godine je u župnu zgradu kod Augsburga primio mladu Kurdinju s dvoje male djece. Raspoloženje je u Njemačkoj tada bilo užareno, a nakon rasističkih napada 1993. je pooštreno pravo na azil. Bavarski političari i pravosuđe vršili su pritisak, Brummer je pozvan na razgovor u Državno odvjetništvo. Noću je morao nazivati policiju kako bi ih zaštitili "od prijetnji rasističkih nastrojenih ljudi da će zapaliti župnu zgradu".

O tom su slučaju izvještavali i njemački i strani mediji. Kurdska obitelj danas živi u Nizozemskoj, župnik Brummer još ima kontakt s njom. Sada se nada da će i Ali biti oslobođen straha od neizvjesne budućnosti te da će mu u Njemačkoj biti pokrenut postupak za dodjelu azila. Brummer osim toga vjeruje da je za Tutzing, jednu od najbogatijih njemačkih župa, dobro da u njoj već nekoliko godina žive tražitelji azila. I priča kako je baš čuo da se jedan tražitelj azila iz Afrike brine o oboljelima od demencije: "Jedan mladi čovjek koji se prema starim ljudima ophodi s velikim poštovanjem i osjećajem."