Ubojstvo Đinđića: o marionetama i lutkarima

Sablja pravde se zaustavila na ljudima koji su 12. ožujka 2003. povukli obarač i onima koji su ih dovezli do Ulice admirala Geprata. Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović i ostatak svite već su se odomaćili u Zabeli, a u tom zatvoru pokraj Požarevca dočekat će i kriminalnu penziju. Ipak, teško će itko razuman povjerovati da je "skupina polupismenih paravojnika sama likvidirala Đinđića", kako je to u razgovoru za DW rekao Zoran Dragišić, stručnjak za pitanja sigurnosti.

Pola pravde

"Politička pozadina neće ni biti dodirnuta jer su Đinđićeve ubojice došle na vlast nakon njegove smrti, a ideologija koja ga je ubila, vlada i danas", smatra Dragišić. Kaže da čitavu stvar nije lako ispitati, pošto su direktne ubojice odlučile šutjeti o inspiratorima "jer je za njih tako najsigurnije." Drugačijeg mišljenja je odvjetnik Srđa Popović, koji zastupa porodicu Đinđić. "Sve bi se lako istražilo kada bi netko imao ovlasti da ljude poziva, saslušava i dobiva dokumente", kaže Popović za DW. "Takve ovlasti ja nemam. Tužilac bi mogao cijelu stvar rasvijetliti za tri mjeseca."

Suđenje zbog pobune Jedinice za specijalne operacije (JSO), koje je upravo u tijeku, saplelo se na odluci suda da ne sasluša Vojislava Koštunicu, tadašnjeg predsjednika SRJ. Teza je Srđe Popovića da je Koštunica još od pobune 2001. godine počeo orkestriranu kampanju za rušenje Đinđića, u kojoj je sudjelovala vojna služba sigurnosti, Milorad Ulemek i njegove Beretke, kao i Zemunski klan. "Oni su istovremeno planirali ubojstvo i veliki miting u Beogradu na kojem bi bila srušena Vlada. Do toga nije došlo samo zbog toga što je uvedeno izvanredno stanje", kaže Popović. A Zoran Dragišić podsjeća na mjesece koji su prethodili atentatu, odnosno na mitinge različitih stranaka na kojima se ubojstvo praktično najavljivalo. Tu on ne misli (samo) na gaf Tomislava Nikolića o Titu i povrijeđenoj nozi. "Đinđić je mjesecima uporno kriminaliziran kako bi se u javnosti stvorio utisak da je riječ o mafijaškom obračunu, odnosno da su Đinđića ubile njegove mafijaške kolege", smatra Dragišić.

Nedodirljivi

U toj kampanji Srđa Popović posebno ističe ulogu Slobodana Vuksanovića, bivšeg Koštuničinog ministra prosvjete i sporta. Vuksanović 2000. godine od Đinđića tijesno gubi utrku za prvog čovjeka Demokratske Stranke, istupa iz nje, najprije prelazi u Otpor, potom se pridružuje Momčilu Perišiću, da bi na kraju osnovao svoju stranku i kolektivno je uveo u Koštuničin DSS. Od konkretnih imena, Popović je u optužnicama spominjao još Acu Tomića, Velimira Ilića, Nebojšu Čovića... "Mislim da sam došao do potpune slike kako se stvar odvijala", kaže Popović. "U originalnoj optužnici za ubojstvo bilo je dosta teza koje su podupirale naše viđenje događaja. Ali, kada je tužilac smijenjen i kada je došao novi tužilac, vidjelo se da ne postoji nikakva volja za time da se ide u tom pravcu", kaže odvjetnik i dodaje: "Ne mogu shvatiti da nisu priveli i saslušali Koštunicu – ako ništa drugo, bar da zaštite ugled institucija."

Đinđićev potpredsjednik Vlade Žarko Korać kaže da je "jedinstveno u povijesti Srbije" to što je Vojislav Koštunica praktično amnestiran od saslušanja – pa makar i u svojstvu građana. Korać u razgovoru za DW podsjeća na peticiju koju su 2011. potpisali ugledni akademici, nacionalisti, "uglavnom Koštuničini osobni prijatelji". "Peticija je zapravo govorila da Koštunicu jednostavno ne treba saslušavati. To je suprotno ideji prava, dok Koštunica istovremeno o sebi govori kao o legalisti i tvrdi da sve zasniva na pravu", kaže Korać. On ne želi da licitira imenima koja mogu imati veze sa ubojstvom Đinđića, ali podsjeća na iskaz svjedoka Dejana Milenkovića - Bagzija, u kojem ovaj eksplicitno spominje kontakte Zemunskog klana i Nebojše Čovića. "Vi ne znate nikog iz Zemunskog klana, a ne znam, naravno, ni ja. Kako onda potpredsjednik vlade (Čović) zna? Milenković spominje se da su imali mobilne telefone i kontakte – u pitanju su šokantne stvari koje uopće nisu istražene", naglašava Korać.

Nemoć

Postoji direktna veza između pobune JSO i atentata, o tome se slažu svi sugovornici Deutsche Wellea. Oklopna vozila na auto-cesti usred Beograda i do zuba naoružani prekaljeni (para)vojnici već su u studenom 2001. demonstrirali svoju moć. A time je istovremeno pokazana i nemoć vlade Zorana Đinđića. Crvene beretke su formalno protestirale zbog izručenja Haškom tribunalu dva svoja člana, Predraga i Nenada Banovića, te su tražile smjenu ministra policije Dušana Mihajlovića i vrha Državne sigurnosti. Ali umjesto da Ulemek i njegova ekipa već tada upoznaju unutrašnjost Zabele, oni su ostali na slobodi dovoljno dugo da premijeru dođu glave. Danas bivše beretke nemaju više nikakvog utjecaja. Kako nam je, naravno neslužbeno, rekao jedan nekadašnji podoficir JSO, članovi te jedinice koji nisu uhapšeni prebacivani su mahom na manje bitna mjesta u Žandarmeriji Srbije.

"Đinđić nije mogao rasformirati JSO već nakon pobune, jer je ta jedinica dobila direktnu podršku Vojislava Koštunice, u to vrijeme vrhovnog komandanta oružanih snaga", objašnjava Žarko Korać nezavidnu poziciju vlade u kojoj je i sam bio. "Tu je Đinđić doživio politički poraz, jer je morao smijeniti rukovodstvo Državne bezbednosti (DB) i postavi čovjeka JSO-a Milorada Bracanovića kao zamjenika načelnika DB-a." Korać podsjeća i da je Koštunica već u lipnju 2011. izručenje Slobodana Miloševića Hagu nazvao nelegalnim činom.

Korać navodi i da je od 5. listopada 2000. i pada Miloševića bilo jasno da avantura zvana "tranzicija društva" neće biti ni laka ni jednostavna. "Đinđić je naslijedio policiju i obavještajne službe koje je Milošević gradio deset godina. Pritom to nisu bile obične službe – one su sudjelovale u ratu, činile zločine. Pojavljivale su se kao paravojne ili parapolicijske jedinice – ni danas ne znamo u kakve su sve krađe, pljačke i druge zločine bile umiješane. I s tim je Đinđić morao računati", kaže Korać. Tako se Đinđić borio protiv Miloševićevog naslijeđa a "Zorana Đinđića je to naslijeđe i ubilo. To je posljednje ubojstvo Slobodana Miloševića."

Zatvaranje očiju

Stvari su međutim rijetko crno-bijele, pa je tako i priču o Đinđićevom ubojstvu nemoguće objasniti samo "zlim" Koštunicom i "zlim" Miloševićem. Glavnu ulogu na srpskoj političkoj sceni je praktično do posljednjih izbora držala Đinđićeva Demokratska stranka koja je za otkrivanje pune istine o atentatu uradila jednako toliko koliko i Koštuničin DSS – ništa. "Niko nije imao politički interes za istraživanje političke pozadine", kaže odvjetnik Srđa Popović. "Tadić je nastojao sa svima imati dobre odnose. To je bila njegova filozofija – pomiriti se sa svima. Naročito je bio oprezan kada je Koštunica u pitanju, jer ovaj ima podršku Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i umjetnosti, odnosno intelektualaca-nacionalista."

Zato se sada sve svelo na privatne tužbe koje podnosi upravo Srđa Popović u ime majke i sestre pokojnog premijera. "Sramota je za Srbiju da se traženjem inspiratora ubojstva bavi porodica, a ne tužilaštvo i policija po svojoj savjesti", smatra Korać. Inertnost same Demokratske stranke Korać označava kao "veliku sramotu Borisa Tadića i tadašnjeg rukovodstva stranke". Na pitanje da li će možda nova vladajuća osovina SNS-SPS stupiti na minirani teren kojeg su se ostali klonili, Korać kaže: "Siguran sam da Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića za rasvjetljavanje političke pozadine atentata uopće nije briga. Mislim da je poštenije da ne rade ništa, nego da se sada, kada su na vlasti, prave kao da im je stalo. Oni su, uostalom, bili na suprotnoj strani i govorili o Zoranu Đinđiću kao kriminalcu i izdajniku."