Srbija pet godina nakon Miloševića

Početkom listopada 2000. situacija je bila vrlo ozbiljna. Kako je kasnije objavljeno, Milošević je specijalnim jedinicama policije naredio da pucaju na masu, a vojsci je dao zapovijed da demonstrante napadne iz zraka. No, generali i policijski zapovjednici odbili su to učiniti. Pucnjava se čula samo pred parlamentom i pred sjedištem državne televizije, a upotrebljen je i suzavac. Demonstrante je predvodio narodni pokret Otpor, a oporbeni je blok DOS činila velika koalicija sastavljena od 18 stranaka, koja je na izborima iste godine preuzela vlast – najprije na razini tadašnje SR Jugoslavije, a zatim i u Srbiji. Nakon demonstracija Koštunica se potajno od lijevo liberalne većine DOS-a sastao s Miloševićem, da bi ovaj nekoliko sati kasnije na državnoj televiziji priznao Koštuničinu pobjedu.

Težak put do demokracije

Nesuglasje između Koštunice (DSS) i vođe Demokratske stranke Zorana Đinđića, koji je bio izabran za srbijanskog premijera, vladalo je od samog početka – a najočitije je bilo izraženo prilikom uhićenja i izručenja Slobodana Miloševića Haagu. DOS se nakon dvije godine raspao, zemlju je 2003. uzdrmalo i ubojstvo premijera Zorana Đinđića, a 40 posto građana glas danas daje strankama koje predvode Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, koji sjede u Haagu. U anketama mnogi od njih izjavljuju kako su razočarani da su pomaci minimalni i nezadovoljstvo raste. Socijaldemokratska omladina organizira akciju «Izađimo na ulicu da srušimo Koštunicu». Glavnu kočnicu svih progresivnijih poteza u Srbiji karizmatični Zoran Đinđić je pravodobno prepoznao: «Ja sam 5. listopada bio za to da se otpuste svi suci, da se otpuste svi novinari Radiotelevizije Srbije, da se otpuste svi iz policije. Nije tajna da nisam bio u većini i nije tajna da sam ja rijetko kada u ovoj zemlji bio u većini», izjavio je svojedobno Đinđić.

Obećano nije i ispunjeno

Pet godina poslije demonstracija i dvije i pol godine poslije Đinđićeve smrti u Srbiji se – kako se čini – stvari sporo mijenjaju. Evo kako je stanje ocijenio jedan od izravnih sudionika političkih zbivanja u ovome stoljeću, Slobodan Orlić, član predsjedništva tamošnje Socijaldemokratske partije: «Mnoge stvari koje smo obećali u ovom razdoblju od pet godina, nažalost, nismo napravili. Prije svega tu mislim na situaciju u pravosuđu i policiji. Činjenica je da je Milošević uhićen i da je u Haagu, ali to vam je otprilike kao da uhvatite hidru pa joj skinete glavu, a pipci ostanu posvuda u sistemu. Bez obzira što Miloševića nema već pet godina, njegov se sistem u zemlji može osjetiti gotovo na svakom koraku. U tim trima osnovnim stupovima njegove vladavine – pravosuđu, policiji i medijima – još uvijek na ovaj ili onaj način funkcionira Miloševićev sistem», naglašava Orlić i dodaje: «Činjenica je da je danas srpsko društvo, moram priznati, ogrezlo u korupciji, a prije svega vlada Srbije. Vladu Vojislava Koštunice u ovome trenutku potresaju velike korupcijske afere. Nema sumnje da je veliki pomak napravljen na međunarodnoj potvrdi i etabliranju Srbije, u približavanju Europskoj uniji, ali dok ne krenemo sami od sebe i dok ne sredimo svoje dvorište, ozbiljnih pomaka neće biti. Ne mislim tu samo na korupciju. Mislim i na suočavanje s prošlošću. Dokle god se građani ove zemlje – prije svega, naravno, za to su zaslužni i mediji i sama vlada Srbije i sve javne ličnosti – ne suoče s onim što nam se dogodilo u proteklom razdoblju, tog napretka neće biti. Nažalost, još uvijek neki, uglavnom iz mlađe generacije, veličaju one kojih bi se Srbija trebala sramiti. Mislim tu na Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Veoma je mali broj onih političara koji ističu da je suradnja s Haaškim sudom ne naša obveza, nego jedan od prioriteta, jer je to put da se suočimo sa svim onim greškama i zabludama u kojima smo bili u desetljeću iza nas. Bez suočavanja s tim jednostavno mislim da ćemo i dalje ostati u tom blatu prošlosti i da će nam trebati znatno više vremena nego zemljama u okruženju da postignemo svoj strateški cilj i da Srbiju i Crnu Goru, ukoliko se Crna Gora ne odvoji, vidimo u Europskoj uniji.»

Srbiji nedostaje karizmatični vođa

I konačno, evo ocjene beogradskih političkih prilika jednog njemačkog političara: Gernot Erler, vanjskopolitički je stručnjak SPD-a: «Podmuklo ubojstvo Zorana Đinđića, koji je kao reformska pojava ostavio veliki dojam na zapadnu javnost, najveća je trauma za Srbiju u vrijeme nakon Miloševića», ocjenjuje Erler, osobito zbog činjenice što ta zemlja danas više nema na sličan način karizmatičnog vođu. Nastavlja li Srbija ipak njegovim putem ili se njezina politička elita vraća tradicionalnom nacionalizmu? Situacija je proturječna, smatra stručnjak za međunarodnu politiku i dopredsjednik kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu: «Koštuničina se vlada mora oslanjati na potporu Miloševićevih socijalista, dok su najjača politička snaga Šešeljevi ultranacionalisti. Predsjednik Boris Tadić istodobno je integracijska figura koja uživa podršku Zapada. U tom zamršenom odnosu napredak u suradnji zemlje s Haaškim sudom treba vrednovati kao pozitivan signal. Početak pregovora Srbije i Crne Gore u okviru Pakta o stabilizaciji i pridruživanju bio bi početak nove, važne faze u odnosima s EU-om»,naglašava ovaj socijaldemokrat. Politički preokret u Srbiji prije pet godina od značaja je za cijeli zapadni Balkan, kaže Gernot Erler: «Jasno je da Srbija i Crna Gora igra ključnu ulogu. Zato je početak pregovora u okviru Pakta o stabilizaciji i pridruživanju sada toliko bitan. No, s druge je strane gospodarska situacija preslaba da bi zemlja i na tom polju imala stabilizirajući učinak na cijelu regiju. Svjetlo i sjena i na tom polju stoje usko jedno uz drugo», zaključuje Erler.