Tuga i bijes u Chiboku

"Hvala ti Oče što smo još uvijek na životu. Hvala ti što si nas spasio od poteškoća na putu za Chibok." Riječi molitve koje zajedno izgovara nekoliko desetaka žena i muškaraca na rubu nigerijskog sela Chibok su jednostavne i jasne. One označavaju početak podsjećanja na jedan tragičan događaj. Skoro svi sudionici su roditelji koji su u noći s 14. na 15. travnja 2014. izgubili svoje kćeri kada su pripadnici terorističke milicije oteli stotine učenica iz jedne škole. 219 djevojčica i djevojaka još uvijek se vodi kao nestale. Roditelji se po prvi put sastaju na mjestu tragedije.

Jedna od žrtava je Saraya Stover. Je li ova 16-godišnjakinja još živa? Njezina majka Monica sumnja u to. "Kada sam čula za otmicu, izgubila sam svaku nadu", kaže. Njezin tihi glas zvuči umorno i bezizražajno. Ona djeluje bezvoljno i čak ni ne plače kada govori: "Ne mogu si zamisliti da bih jednog dana ponovo mogla vidjeti svoju kćer."

Ostala je samo jedna stara fotografija

Monica Stover vadi iz torbe malu fotografiju. Na njoj je Saraya u bijeloj haljini, obrisi su nejasni, a crte lica su jedva prepoznatljive. No za majku je to dragocjena uspomena. To je jedna od malobrojnih fotografija koje ima. Ali nju ne opterećuje samo gubitak kćeri. Njezinu tugu povećava i ponašanje Vlade: "S nama nitko nije razgovarao. Od Vlade nismo ništa ni čuli niti vidjeli. Uvijek smo samo čuli informacije na vijestima. Ali za nas roditelje, koji živimo u Chiboku, nije bilo ničega."

Članovi obitelji podršku dobivaju od zaklade Murtala Muhammed koja je organizirala i susret u Chiboku. Ova zaklada se zalaže za bolje obrazovanje djevojčica. Vodi ju Aisha Muhammed-Oyebode (naslovna fotografija), kćer ubijenog generala Muhammeda. Ona pokušava pomoći roditeljima. Neke od njih redovito susreće u Lagosu i Abuji. Vlada je tek prošli tjedan pristala na održavanje komemoracije u Chiboku u četvrtak (14.4.), na dan otmice.

Aisha Muhammed-Oyebode u Chibok je stigla u oružanoj pratnji. Svako putovanje kroz ovu zabitu regiju podsjeća na to da ovdje ljudi lako mogu nestati. Aisha je vidno potresena. Zagrlila je jednu ženu. Mnoge žene joj zahvaljuju. "Mi ćemo i dalje raditi na tome da pronađemo vaše kćeri", kaže Aisha i predlaže: "Mislim da bi obnova škole mogla biti važan simbol."

"Komemoracija neće vratiti djevojčice"

Ona se okreće i gleda prema školskoj zgradi od koje su preostali samo vanjskih zidovi. To je bilo poprište otmice. Ali ne i jedino. Proteklih godina na tisuće djevojčica, dječaka i žena je dospjelo u ruke Boko Harama. Nitko ne zna koliko je točno ljudi nestalo. Puki je slučaj hoće li netko od njih biti pronađen i oslobođen ili ne.

No očito nije slučajnost to što je prije dvije godine napadnut baš Chibok. Predstavnik roditelja Yakupu Nkeki se žali da je Vlada iz sigurnosnih razloga najprije naredila zatvaranje škola u saveznoj pokrajini Borno, a onda dva tjedna kasnije njihovo ponovno otvaranje. Bez da se prije toga pobrinula za njihovu sigurnost. On bijesno viče u mikrofon: "Djevojčice i djevojke su ovdje bile potpuno same, bez ikakve zaštite. A u cijelom Chiboku bilo je samo 15 vojnika." Zato su za terorističku skupinu učenice bile lak plijen.

Za Aishu Muhammed-Oyebode polako se približava vrijeme odlaska. Put do Yole, glavnoga grada susjedne pokrajine Adamawe, traje najmanje šest sati. Monica Stover je spremila Sarayinu fotografiju. Ona mora natrag u svoju tužnu svakodnevicu, osuđena na pasivnost. Za nju planirana komemoracija ne znači puno. "Komemoracija ili ne - to za nas nije važno", kaže sliježući ramenima. Jer ona neće vratiti otete djevojčice i djevojke u Chibok.