Tko je Uberu otvarao vrata na njemačko tržište?

Godine 2014, kada se američki koncern Uber počeo probijati na njemačko tržište, suočio se sa velikim otporom. Uber preko aplikacije za mobilni telefon osigurava prijevoz osoba, a stvar je bila i ostala sporna jer tu to rade privatna lica, a ne taksisti s licencom. Firma za posredovanje uzima vozačima određeni postotak zarade i od toga dobro živi – njen ukupan promet je prošle godine iznosio 17 milijardi dolara.

Prije osam godina je, dakle, počela velika borba Ubera za njemačko tržište. Njemački sudovi u toj firmi vide službu za prijevoz kojoj je potrebna dozvola za rad. To znači da bi ona morala otvorito lokalne filijale i plaćati porez u Njemačkoj. Sve to je bilo preskupo i povezano s velikim birokratskim preprekama koje je trebalo izbjeći - i lobisti su se bacili na posao.

Dokumenti iz „Dosijea Uber" sada prvi put pružaju uvid u razmjere kampanje koju je firma vodila u Njemačkoj. Desetci tisuća dokumenata su dostavljeni britanskom Guardianu, a ovaj je u istraživanje uključio desetke svetskih medija, među njima i njemačke.

Javni servis ARD citira izjavu jednog od glavnih lobista Ubera iz 2014: „Ako izgubimo Njemačku – izgubit ćemo Europu."

Kako jedan bivši političar koristi svoje veze?

Kalifornijska firma je učinilo sve kako bi utjecala na njemačko zakonodavstvo, ali i na javno mnjenje. Tako su za nju radile i po četiri PR-agencije istovremeno, što je predstavljalo mjesečni izdatak od oko 150.000 eura.

Prema informacijama iz „Dosijea Uber“, lobističku kampanju je povremeno koordinirao političar njemačkih Liberala (FDP) Otto Fricke. On je od 2002. do 2013. bio zastupnik u Bundestagu. Nakon toga je odmah počeo raditi za Uber kao partner minhenske PR-agencije CNC.

Fricke je Uberu imao šta za ponuditi: da putem SMS-poruka „obrađuje“ tadašnjeg njemačkog ministra prometa Alexandera Dobrindta, kako bi se ovaj zalagao za Uber na sastancima s parlamentarnim državnim tajnicima, s još jednim važnim funkcionerom iz Dobrindtovog ministarstva, te s Jensom Spahnom, tadašnjim članom rukovodstva njemačkih Demokršćana i kasnijim ministrom zdravlja.

Kako jedan znanstvenik koristi svoj autoritet?

U „Dosijeu Uber“ se pojavljuju još neka značajna imena iz Njemačke. Jedno od njih je Justus Haucap, ugledni, i za mnoge vodeći, njemački ekonomski stručnjak. Na Sveučilištu u Düsseldorfu je šef katedre za ekonomiju, više godina je bio predsedavajući Njemačke komisije za monopole i spada u znanstvenike koje nemački mediji najradije citiraju.

Nakon jednog sastanka sa managerima Ubera u listopadu 2014., Haucap je ponudio toj firmi izradu studije o „prednostima liberalizacije taksi-tržišta u Njemačkoj“. Studija je koštala 44.000 eura i izradile su je dvije firme koja se nalaze pod krovom Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja u Berlinu (DIW). Slavni znanstvenik je njihov partner.

Prije izrade studije, Haucap je postavio njenu strukturu, i pokazao Uberu kako će ona izgledati, uključujući detaljne opise koristi koju će potrošači imati od liberalizacije tržišta u korist kalifornijskog koncerna.

Novinari javnih servisa NDR, WDR i dnevnika Süddeutsche Zeitung, imali su uvid u elektronsku komunikaciju između Haucapa i Ubera u kojoj on nudi i mogućnost da u dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavi komentar u kojem će objasniti prednosti vozačkog servisa ne samo za pojedinačne klijente, već i za privredu i životu sredinu. Cijena za Haucapov komentatorski trud: 4.000 eura. Članak je objavljen u prosincu 2014.

Kako neki mediji koriste svoj utjecaj?

I uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitunga, i Sveučilištu u Düsseldorfu poriču da su na bilo koji način bili uključeni u lobističke aktivnosti i tvrde da je u Haucapovom angažmanu sve čisto kao suza, utemeljeno na znanstvenim načelima i nezavisno od Uberove volje.

Uber je radio na mnogim frontovima. Tako je smatrao da će mu put do srca njemačkih korisnika biti znatno lakši ukoliko za svoju stvar pridobije najveći europski tabloid – Bild. Glavni urednik Bilda je 2014. godine bio Kai Diekmann.

„Potreban nam je netko kao Diekmann tko će nam otvoriti vrata“, napisao je, prema podacima iz „Dosijea Uber", jedan od managera tog koncerna. On je u jednom drugom elektronskom pismu utvrdio da je „Kai Diekman najbolji put da stignemo i do Angele Merkel".

Manageri izdavačkog koncerna Springer, koji izdaje Bild, bili su očito spremni pomoći Uberu. Elektronska pošta u koju su novinari imali uvid pokazuje da su ti manageri stavili Uberu do znanja da mogu povezati šefa firme Travisa Kalanicka s njemačkim političarima najvišeg ranga.

„Javite nam koje političare Travis želi sresti“, piše tako u jednoj od poruka, s naznakom da su dobre prilike za takve susrete konferencija o startap-preduzećima NOAH i „Svjetski samit“, da to može „vrlo pomoći“ i da je među gostima tih konferencija i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Uslijedila je konferencija NOAH i njemački mediji su objavili slike na kojima se vidi kako bivši glavni urednik Bilda Diekman po pozornici u zelenom „Trabantu" vozi Travisa Kalanicka i bivšeg šefa koncerna Daimler, Dietera Zetschea. Kalanick je bio prezadovoljan.

U izvještajima Bilda je, doduše, prešućeno da je izdavačka kuća Springer početkom 2016. kupila jedan mali udio u Uberu – za pet milijuna dolara.

Mršavi rezultati

Usprkos svim tim lobističkim naporima, Uber u Njemačkoj nije uspio uistinu se etablirati kao značajan igrač na tržištu. U svom osnovnom obliku - kao aplikacija koja za određenu naknadu povezuje privatne korisnike s privatnim i nelicenciranim vlasnicima osobnih vozila - kompanija u Njemačkoj ne smije poslovati.

Stoga je ta firma u samo malom broju većih gradova aktivna kao jedno od mnogih taxi-poduzeća: posreduju se vožnje s licenciranim vozilima i vozačima. Kao takvo taxi-poduzeće - pod imenom UberX - firma posluje u nekim većim gradovima kao što su Berlin, München, Düsseldorf, Köln, Frankfurt ili Hamburg.

Kako stoje stvari u drugim zemljama i institucijama?

Trenutno je još nejasno kolike će potrese „Dosije Uber“ izazvati na njemačkoj političkoj i medijskoj sceni, no vjerojatno manje nego u Francuskoj. Tu se ispostavilo da je glavni domaći lobist tog koncerna bio sadašnji predsjednik Emmanuel Macron.

Prema „Dosijeu Uber", on je još 2015. kao ministar privrede najviše doprinijeo ukidanju zabrane Ubera u Francuskoj. Osim toga, dokumentacija pokazuje da se Macron između 2014. i 2017. četiri puta sastajao sa Travisom Kalanickom – tri od četiri sastanka su bila skrivena od javnosti.

U „Dosijeu" se spominje i bivša povjerenica EU-a za digitalnu agendu koja je bila i potpredsjedenica Europske komisije – Nizozemka Neelie Kroes. Ona je sada pod optužbom da je od 2015. povezivala predstavnike Ubera s članovima nizozemske vlade, pa i sa sadašnjim premijerom Markom Rutteom. U svibnju 2016. se zaposlila u poslovnom savjetu Ubera za godišnju plaću od 200.000 dolara.

sb/za (wdr,ndr,ard)

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu