Lobisti - skrivena znamenitost Berlina

Proizvođači oružja pokušavaju progurati ublažavanje kontrole izvoza oružja. Proizvođači automobila nastoje da rezultati testova emisije štetnih plinova ispadnu bolji, a proizvođači piva stalno objašnjavaju TV-postajama zašto reklame za alkohol ne bi trebalo zabranjivati.

Tako funkcionira moderna politika, i premda bi netko to mogao nazvati amoralnom povredom demokratskih načela, to je postalo nužno za funkcionalnu demokraciju. „Na kraju krajeva", kaže Sebastian Hennig iz berlinske nevladine organizacije LobbyControl, „političari također ovise o stručnosti kompanija koje im pomažu u donošenju odluka".

Tako Hennig, bivši asistent jednog zastupnika u njemačkom parlamentu, oprezno počinje obilazak „Lobby planeta", vladine četvrti u kojoj oko 6.000 ljudi zastupa interese poduzeća i čitavih branši – povremeno se među njima mogu naći i predstavnici skupina za građanska prava, mada je njihov budžet mnogo manji. „Novac je važan čimbenik", kaže Hennig.

Iz politike – u koncerne

Pokazuje se da Njemačka ima jedan od najnetransparentnijih lobističkih sustava u industrijskom svijetu. Tu nema „registra lobista" kakve imaju SAD i EU na temelju kojih bi se moglo vidjeti tko i koliko prisno stupa u kontakt sa zakonodavcima  - i koliko to košta.

U Njemačkoj visoki političari vrlo često po isteku svog mandata prelaze na visoke funkcije u velikim koncernima, i to - dok trepneš okom: bivši kancelar Gerhard Schröder, na primjer, munjevito je preuzeo ulogu predsjednika Uprave plinovoda „Sjeverni tok". A ni bivšem ministru obrane Franzu Josefu Jungu nije trebalo puno vremena da zauzme svoje mjesto u upravi koncerna za proizvodnju oružja Rheinmetall.

„Sponzorirani" sastanci

Oko 20 ljudi je žrtvovalo sunčano subotnje popodne da bi s Hennigom obišlo skupo uređene urede – među njima je bilo aktivista i istraživača, ali i običnih građana koji su htjeli doznati malo više o načinu rada vlade, kao i turista kojima je to bio dio obilaska grada.

Usput, Hennig je ispričao poneku uznemirujuću priču. Ovdje je, na primjer, bio Il punto, skup talijanski restoran, u kojem je Network Media, agencija za komunikacije stranke SPD, prodavala sastanke sa svojim visokim političarima za svote koje su dosezale i 7.000 eura. Nakon što je javna televizija ZDF to objavila u svom dokumentarcu, Network Media je objavio izjavu u kojoj je pisalo da sastanci nisu bili „prodani" nego „sponzorirani", i da je jedna od zadaća agencije bila naći partnere koji će snositi troškove tih sastanaka.

Drugi primjeri lobiranja izgledaju manje korumpirano, ali još uvijek predstavljaju direktno interveniranje. Skupina se zaustavila pred prostorijama Saveza njemačkih pivara (DBB), direktno preko puta vladine službe za odnose s javnošću. Hennig je ispričao kako su se 2009. glavni pivari udružili sa sportskim savezima i televizijskim postajama kako bi ministricu za prava potrošača Ilse Aigner nagovorili da ne donosi restriktivne odredbe o reklamiranju alkohola na televiziji.

Za neke u lobiranju nema ničeg lošeg

Lobisti se obraćaju i javnosti. RWE, jedan od najvećih njemačkih energetskih koncerna, koji je aktivan i u Hrvatskoj, isposlovao je da se u školske udžbenike u čitavoj zemlji ugradi priča o prednostima preseljavanja stanovništva u cilju otvaranja novih površinskih ugljenokopa.

Isto tako i jedna malo poznata inicijativa zvana Novo socijalno tržišno gospodarstvo, koju plaća Gesamtmetall (udruga njemačkih poslodavaca u metalnoj i elektrotehničkoj industriji) stalno propušta spomenuti da svojim reklamnim kampanjama za smanjenje poreza za tvrtke zapravo radi za velike koncerne.

Kontrolori lobiranja ne uspijevaju uvjeriti svakoga. Dok su se ispredale priče o tijesnim vezama političara i korporacija, bilo je i onih koji su se žalili: „To je sve tako jednostrano", rekao je posjetitelj koji je želio ostati anoniman, „vi to prikazujete u negativnom svjetlu. Lobiranje je širenje informacija – i što je u tome loše? Lobiranje nije zlo samo po sebi. Na kraju krajeva, donositelji odluka, političari, su ti koji su odgovorni za način na koji razmišljaju."