Prelijetanje na njemački način – iz politike u lobiranje

Njemačka javnost se zgrozila kada je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder u prosincu 2005. – samo nekoliko mjeseci nakon što se povukao s političkih funkcija – postao šef nadzornog odbora ruske Kompanije za sjevernoeuropski plinovod (kasnije „Sjeverni tok“).

Za to zgrožavanje je bilo više povoda, a najveći među njima nije to što je Schröder postao visokopozicionirani zaposlenik jednog ruskog koncerna, već što je do promjene došlo tako brzo i bez uvijanja. Gesine Letsch, zastupnica Ljevice u njemačkom parlamentu Bundestagu, tada je rekla da je takva vrsta prelaska političara u privredu zapravo „oblik korupcije koji je, nažalost, legalan".

Tada su počele velike rasprave o moralu i kredibilnosti političara. Ali, tek deset godina kasnije, početkom 2015., započelo je s radom takozvano Savjetodavno tijelo vlade koje se bavi konkretnim slučajevima visokih dužnosnika koji ostavljaju politiku i prelaze u privredu. Zanimljivo je da se to tijelo sastoji od isto tako bivših političara koji su odoljeli izazovu velikog biznisa – u njemu su, na primjer, bivša senatorica Hamburga Christa Seger ili nekadašnji nemački ministar financija Theo Waigel.

Sada niti jedan ministar ili državni tajnik ne može postati funkcionar neke privatne firme dok ne prođe njihovu kontrolu. Osim, ako ga od novog zaposlenja ne dijeli više od 18 mjeseci „mirovanja“.

Lobisti su najtraženiji

Svaki kandidat, prije stupanja na novu dužnost, mora prijaviti Savjetodavnom tijelu šta namjerava raditi i kakve su njegove veze s budućim poslodavcem. Tijelo potom određuje rok koji mora proži prije nego kandidat počne raditi.

Ako se ispostavi da su veze bivšeg političara i njegovog budućeg poslodavca bile tijesne još za vrijeme političkog mandata, taj rok će biti duži – da bi se izbjegla direktna isprepletenost političke i privredne djelatnosti. Jer, bivši političar koji je postao biznismen i lobist u optimalnom slučaju treba koristiti svoje stare veze dok su još „vruće“ – a to je oblik „legalne korupcije“ koja se sprječava postavljanjem roka za zabranu rada.

Dobar lobist – to je san svakog koncerna. A tko može bolje lobirati među zastupnicima i ministrima od nekoga tko je s njima godinama bio u istoj stranci i radio na istim političkim projektima?

Zato su koncerni spremni dati velike plaće ljudima kao što je Sigmar Gabriel, bivši šef Socijaldemokratske stranke, ministar vanjskih poslova i vicekancelar Njemačke. On je te funkcije napustio u ožujku 2018., i odmah potom je bio spreman početi s radom u zajedničkom poduzeću za proizvodnju šinskih vozila koje su formirali koncerni Siemens i Alstom. Ali, prije toga su i Gabriel i koncern morali pričekati 12 mjeseci – po odluci Savjetodavnog tijela.

Slučaj Olea Schrödera

Uz Gabriela, od poslednjih izbora za Bundestag (u rujnu 2017.) je, kako piše magazin Spiegel, još 12 bivših funkcionara prijavilo Savjetodavnom tijelu novu djelatnost. Točnije: ukupno 13 visokih političara je prijavilo ukupno 52 nova radna mjesta – jer većina njih se nije mogla zadovoljiti samo jednom djelatnošću. Samo Gabriel je, pored lobiranja za željezničke vagone Siemensa i Alstoma prijavio rad za još deset kompanija!

No to što s novim zaposlenjem ne može odmah početi, ne znači da bivši političar prije stupanja na ovu dužnost ne smije imati s firmama bilo kakve kontakte. To je tako razumio primjerice i Ole Schröder, bivši demokršćanski državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova Njemačke, koji je sa svojom suprugom Christinom otvorio firmu za konsalting specijaliziranu za „regulativni management“.

Iako se tim poslom nije smio baviti prije isteka roka od 18 meseci po napuštanju političke funkcije, on je već nakon nekoliko mjeseci sa svojim stranačkim kolegom u ministarstvu zdravlja razgovarao o mogućnostima zapošljavanja negovatelja iz Pakistana u Njemačkoj.

Problem nije riješen?

Ubrzo zatim, Ole Schröder je posjetio i Ministarstvo obrane i tamo vodio razgovore o usavršavanju komunikacijske mreže, a kasnije je i s njemačkom ministricom poljoprivrede imao razgovor o korištenju telekomunikacijskih frekvencija na seoskim područjima.

S jedne strane, riječ je o temama koje se tiču njegovih novih klijenata, a s druge, tim se temama on bavio i za vrijeme svog političkog mandata. Zbog toga ga počela prozivati prije svega stranka Ljevice, ali uglevnomk bezuspješno. Ni Savjetodavno tijelo s funkcijom etičke komisije nije moglo dokazati da je on povrijedio odredbe o zabrani bavljenja novim poslom.

Zbog takvih problema je sada pokrenuta nova inicijativa da se zabrana produži na tri godine. Inicijativa potiče od organizacije Lobbycontrol koja s velikim podozrenjem gleda na rad Savjetodavnog tijela i posebno vlade smatrajući da je ona to Tijelo i izmislila samo forme radi.

Zato Lobbycontrol traži da se aktivnosti političara poput Olea Schrödera prate i dokumentiraju detaljnije nego dosad te da se u slučaju povrede roka koji je postavilo Savjetodavno tijelo dotični propisno i kazni. Doduše, „postavljeni rok“ se tretira samo kao prijedlog upućen Vladi – a ona ga može i odbaciti ili promijeniti.