Tijan Sila: Za one koji dožive rat, on nikad ne prestaje

Nagradu Ingeborg Bachmann utemeljio je 1976. godine grad Klagenfurt u spomen na spisateljicu Ingeborg Bachmann, a dodjeljuje se od 1977. svake godine tijekom višednevnih Dana književnosti njemačkog jezika. Smatra se jednom od najvažnijih književnih nagrada na njemačkom govornom području. Ovogodišnji dobitnik je njemački književnik porijekolm iz Bosne i Hercegovine Tijan Sila.

 

Tijane, tvoj roman „Radio Sarajevo" doživljava već svoje treće izdanje. Zahvaljujući njemu si u Njemačkoj postao poznat i popularan, a sad si još poznatiji jer si dobitnik i značajne književne nagrade za cijelo njemačko govorno područje. Riječ je o nagradi Ingeborg Bachmann, koja ti je nedavno uručena u austrijskom Klagenfurtu za tekst „Dan kada je moja majka poludjela“. Kako je došlo do toga da se prijaviš za sudjelovanje na takmičenju za koje žiri bira 14 sudionika koji predstavljaju dosad neobjavljen tekst na njemačkom jeziku?

Imaš pravo, to nije jednostavno. No, nije mi ovo bio prvi pokušaj. Ovaj put sam imao sreću da je član žirija Phlipp Tingler u njemačkoj tv-emisiji “Literarni kvartet“ jako hvalio moj roman „Radio Sarajevo“. On je mogao odabrati dva sudionika, pa sam se usudio oitati ga bih li ja mogao biti jedan od njih, i on je pristao.

„Dan kad je moja majka poludjela", ovaj naslov je već izazvao veliku pažnju javnosti, publike i žirija. Neki odlomci su objavljeni u njemačkim medijima, ali kako bi ti nekome tko to nije imao priliku pročitati objasnio šta je poenta tog teksta?

Poenta je da ratovi u stvari nikad ne prestaju za one koji su ih doživjeli i preživjeli. To je priča o psihičkoj bolesti moje majke koja se pojavila nekih sedam-osam godina nakon završetka rata u BiH, u našem izbjeglištvu u Njemačkoj. Dakle, egzemplarno za sve te ljude sam ispričao sudbinu moje majke i naše porodice.

Rođen si u Sarajevu 1981. godine. Tri ratne godine si kao dječak, do odlaska u Njemačku sa porodicom 1994., proveo u rodnom gradu i o tome si napisao knjigu. Za literarne kritičare i publiku na njemačkom govornom području je „Radio Sarajevo“ bio fascinantan i zbog toga što si o tim djelimično užasnim iskustvima pisao sa velikom dozom humora, u kojemu mi koji dolazimo sa tog područja prepoznajemo tzv. sarajevski humor. Odakle ti taj humor, s obzirom da si vrlo mlad otišao iz rodnog Sarajeva?

To starosno doba je ipak bilo dovoljno da ga ne zaboravim. Gledao sam „Audiciju" i „Top listu nadrealista". To je značajno utjecalo na mene i naprosto sam ga ponio sa sobom.

U jednom intervjuu si rekao da od rata ne želiš profitirati ili praviti neku veliku umjetnost, ali da sebe doživljavaš kao neku vrstu glasa ljudi koji su imali sudbine slične tvojoj.

Da, nadam se da to ne zvuči arogantno. Kad sam došao u Njemačku, bilo je teško mojim prijateljima u školi i drugima objasniti šta se to točno dešavalo u Sarajevu. Teško je to objasniti onima koji nisu doživjeli rat. I dobro je da je tako.Vidite sad sve ove nesretnike iz drugih dijelova svijeta koji su utočište od rata potražili u Njemačkoj. I njima bih htio poručiti da je poslije svih iskustava moguće ovdje započeti neki smisleni i konstruktivan život. Ja sam u tome uspio.

Da, ti si naučio jezik, studirao germanistiku i anglistiku u Heidelbergu i radiš kao učitelj u Kaiserslauternu. Pričaš li sa svojim učenicima o svojim iskustvima?

Naravno. Dobar dio njih su izbjeglice. Pričamo i o situaciji u Njemačkoj, o ratovima u Gazi i Ukrajini.

Tvoje kolege, poput Saše Stanišića, se uključuju u aktuelne političke diskusije, kada je u pitanju ono što se za vrijeme rata dešavalo u istočnoj Bosni, posebno u Srebrenici. Nedavno je usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenicikoja je u Srbiji i u RS izazvala vrlo negativne reakcije. Iz zvaničnog Beograda i iz Republike Srpske se i danas mogu čuti argumenti da to ne doprinosi pomirenju naroda na tim prostorima, već da to naprotiv izaziva još veće napetosti i međusobno udaljavanje. Kako ti to vidiš i da li su ti procesi suočavanja s prošlošću kontraproduktivni u savladavanju sadašnjih političkih problema?

Ne, oni su veoma potrebni i produktivni. Najbolji primjer za to su Nijemci. Ni njima nakon Drugog svjetskog rata nije bilo lako priznati da je u njihovo ime počinjen holokaust. Trebali su vremena i za pomirdbu sa susjedima. Nadam se da ćemo mi to doživjeti i na tim našim prostorima i da će Srbija i Republika Srpska priznati da se u Srebrenici desio genocid, jer se desio.

Da li tebe kao migranta zabrinjava porast desnog radikalizma u Njemačkoj?

Zabrinjava, naravno. Imali smo tu situaciju češće tijekom zadnjih godina. Ovaj put je s uspjehom stranke Alternativa za Njemačku sve postalo opasnije i ekstremnije. Moramo to shvatiti veoma ozbijno i boriti se protiv protiv toga svim demokratskom sredstvima koja nam stoje na raspolaganju.

Jesi li pronašao prevoditelja za roman „Radio Sarajevo“?

Nakon dodjele nagrade Ingeborg Bachmann su me zvali iz sarajevskog Buybooka i rekli su da će me pozvati na svoj festival knjige iduće godine i da do tada namjeravaju izdati moju knjigu na bosanskom. To bi me naravno jako radovalo, ali ne smijem se unaprijed pretjerano radovati.

A da sam napišeš neku knjigu na maternjem jeziku?

Ma kakvi. Moj bosanski je, ja to tako zovem, pećinarski (smije se glasno). Prestao sam ga aktivno učiti kad smo došli u Njemačku, mada smo ga naravno govorili kod kuće. No, to je nešto sasvim drugo nego kad ga učiš u školi. Ja jesam i ostajem pisac migrantskog porijekla koji živi u Njemačkoj.

Priča za koju si dobio nagradu Ingeborg Bachmann bi trebala biti dio nove knjige koju namjeravaš pisati?

Da, napisao sam već nekih dvadeset stranica, ali će to potrajati. Mislim da će knjiga biti gotova tek tamo 2027. Ili 2028. godine.