Rezolucija o Jasenovcu: "Povijest kao kamen spoticanja"

Tekst u njemačkom dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) pod naslovom "Povijest kao kamen spoticanja" osvrće se na usvajanje Rezolucije o Jasenovcu u Podgorici.

Novinar Michael Martens iz Beča analizira usvajanje Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskoj skupštini. Najprije navodi poznatu misao da Balkan proizvodi više povijesti nego što može podnijeti, dodajući da to, unatoč uvriježenom mišljenju, nije misao Winstona Churchilla. I potom konstatira: „Moć prošlosti na Balkanu je velika." Navodi primjer da njemačkom kancelaru ne bi palo na pamet u svom govoru upotrijebiti bitke od prije dvije tisuće godina ili iz 19. stoljeća kao argument za nešto ili protiv nečega.

„Da na Balkanu bitka na Kosovu (1389.) ili – za vrijeme migrantske krize – bitka na rijeci Marici (1371.) u političkim govorima bivaju plasirane kao ideološko-povijesni dokazi, svakako se ponekad događa. To naročito vrijedi za razdoblje čiji se potresi i na zapadu kontinenta još osjećaju. Zločini koji su počinjeni na Balkanu za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su ogromni. Refleksi tih bolova mogu i dalje dominirati politikom u regiji", podsjeća autor.

I nastavlja: „Trenutno jedan spor o koncentracijskom logoru Jasenovac u Hrvatskoj prijeti da prepriječi put Crne Gore u Europsku uniju. Koncentracijski logor Jasenovac je najveći logor smrti u Drugom svjetskom ratu kojim nisu upravljali Nijemci. Skoro 48.000 Srba, više od 16.000 Roma, oko 13.000 Židova i skoro 5.400 Hrvata su ubijeni u logorskom kompleksu. Srbi, Romi i Židovi jer su bili Srbi, Romi i Židovi. A Hrvati jer su bili ljevičari ili na drugi način smetnja fašističkoj vlasti ustaškog pokreta u Hrvatskoj."

„Interesantan je kontekst Rezolucije"

U članku se nadalje izvještava da je krajem lipnja crnogorski parlament tijesnom većinom – 41 od ukupno 80 glasova – usvojio Rezoluciju o genocidu u sustavu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen. Autor piše da tekst Rezolucije nije upitan, jer „nije sporno da su navedeni logori bili mjesta strave i masovnog ubijanja".

Ali: „Interesantan je kontekst Rezolucije. Pokretačka snaga iza nje su prosrpske snage u Crnoj Gori. Mala država na Jadranu ima nešto manje stanovnika od Stuttgarta. Oko trećine od 635.000 stanovnika izjašnjavaju se kao Srbi u etničkom smislu. Taj dio stanovništva je bio protiv neovisnosti koju je Crna Gora izgubila 1918. i ponovo stekla 2006. Politički se tu gleda u pravcu Beograda. A tamo je vlada predsjednika Aleksandra Vučića još uvijek ljuta zbog toga što je Opća skupština Ujedinjenih naroda u svibnju usvojila Dan sjećanja na genocid u Srebrenici."

Martens kaže da bi se Rezolucija o Jasenovcu mogla vidjeti „i kao (veliko)srpski odgovor na to“. Potom citira crnogorskog političara Milana Kneževića, kojeg naziva „Vučićevim čovjekom", s izjavom da je Dachau naknadno ubačen u Rezoluciju „kako Nijemci, sponzori Rezolucije o Srebrenici, ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost".

Zašto je Hrvatska isprovocirana Rezolucijom?

„Ukoliko je cilj inicijatora Rezolucije bio da otežaju približavanje Crne Gore Europskoj uniji, to im je makar u prvom koraku uspjelo", piše autor teksta. Navodi i negativne reakcije hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića koji su upozorili na remećenje dobrosusjedskih odnosa Rezolucijom, a ti odnosi su pretpostavka za napredovanje kandidata na europskom putu.

„Naravno, može se postaviti pitanje zašto današnja demokratska Hrvatska uopće dozvoljava da bude isprovocirana faktički korektnim ukazivanjem na nedjela zločinačke kvazi-države koja je svoje postojanje između 1941. i 1945. mogla zahvaliti samo Hitlerovoj podršci. Odgovor na to pitanje bi pokazao do koje mjere sve do danas, makar dijelovima hrvatske politike i društva, teško pada jednodušno distanciranje od ustaških zločina. Ali crnogorski slučaj pokazuje prije svega da instrumentalizacija povijesnih tema na Balkanu često dovodi do toga da približavanje regije Europskoj uniji bude blokirano. Povijesni spor koji je Bugarska nametnula Sjevernoj Makedoniji je još jedan primjer. Ni EU ni Zapadni Balkan ne profitiraju od toga. Dalje na istoku ima zemalja za koje se to ne može reći“, konstatira Michael Martens u članku objavljenom u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Priredio: Dragoslav Dedović