"Rezolucija o Srebrenici je važan korak"
23. svibnja 2024„'Ti s bebom prođi, a mali ide na ovu stranu', rekao je mojoj majci jedan vojnik. Mama se ukočila od šoka. Drugi vojnik je rekao: 'Pusti to dijete, ima ih dovoljno'. Ovaj što me je vodio gurnuo me je prema majci. Ona me uvela u autobus koji je značio spas", ovako se srpnja 1995. godine sjeća tada osmogodišnji Adem Mehmedović, koji je preživio genocid.
Satisfakcija za žrtve
Prije desetak godina se vratio u Srebrenicu gdje danas živi i radi u općinskoj upravi. O Rezoluciji o Srebrenici o kojoj će se odlučivati u Ujedinjenim narodima (UN) za DW kaže: „To je samo simbolična gesta i satisfakcija za žrtve. Jer, UN svakako snosi dio odgovornosti za genocid u Srebrenici. Moramo biti svjesni da se ništa posebno neće promijeniti, pogotovo u Srebrenici. Zato ne vidim razlog za ovakve reakcije politike iz RS i Srbije", kaže Mehmedović za DW.
„Srbija je sama trebala pokrenuti inicijativu za ovu rezoluciju i tako skinuti teret sa srpskog naroda i pojedince osuditi, a ne da bude utočište ratnim zločincima", kaže Suljo Čakanović, koji je rat u Srebreniciproveo kao bolničar. Dodaje da „rezolucija nikog ne obavezuje, ali je Bošnjaci s nestrpljenjem očekuju jer ona ipak preporučuje zemljama članicama UN-a stalno spominjanje, i da to postane dio obrazovnog sustava". On naglašava kako je „dobro da će 11. srpnja biti dan sjećanja na genocid i nevine žrtve".
„Nitko ništa ne poduzima kako bi se uklonio glavni destruktivac"
Mirsad Mustafić je u bivšoj Jugoslaviji radio kao nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i zasigurno je najplodniji književnik iz Srebrenice. Ovih dana promovira svoj 20. roman „Nije nam bilo suđeno“. Tema su rat i ratne sudbine Srebreničana kao i u prethodnih 19 knjiga koje je do sada objavio. Za DW kaže: „Ukupni politički ambijent je poprimio uznemirujuće tonove. Strah se uvlači među ljude. Rezolucija u konačnici neće ništa promijeniti. I ptice na grani znaju tko opstruira napredak ove zemlje. Nitko ništa ne poduzima da se ukloni glavni destruktivac i osude oni koji ga huškaju. Kako će se osjećati povratnici kad svakodnevno slušaju prijetnje i sipanje vatre nacionalizma srpskog entitetskog lidera?!" - kaže Mirsad.
Sugovornika na temu rezolucije među srebreničkim Srbima je teško naći. U većini slučajeva ljudi odmahuju rukom uz „nemoj mene pitati" .
Jedan ipak pristaje, ali pod uvjetom da mu ne spominjemo ime, kako ne bi imao problema jer ih već ima dovoljno, kako kaže. Tijekom rata bio je srpski vojnik. Za DW ističe da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer „ako je genocid namjera da se jedan cijeli narod istrijebi i uništi, ovdje se to nije desilo".
„Žene, djeca, mlađi muškarci su autobusima prevezeni, a ginuli su oni što su s puškom krenuli u šumu. Oni (Bošnjaci) su od početka rata ubijali sve živo u srpskim selima, od djeteta u kolijevci do žena i nesposobnih staraca. Bio sam svjedok od Zalazja, Bjelovca, Kravice, Skelana... Na godišnjice stradanja Srba nikada nije došao niti jedan zapadni diplomat. I to su valjda bila ljudska bića. Nismo se valjda sami ubijali. Svemu ovom se mora prići realno i pošteno. Ne može biti kriva uvijek samo jedna strana. Oni koju su ubijali imaju ime i prezime i trebaju odgovarati, ma kako se zvali. Svi trebaju reći što se točno događalo i tko je za što kriv, da odgovara pojedinačno", kaže za DW ovaj Srbin iz Srebrenice (ime poznato redakciji).
„Rezolucija je važan korak"
Profesor socijalne antropologije na Sveučilištu u Regensburgu u Njemačkoj, Nizozemac Ger Duijzings bivši je član istraživačke grupe nizozemskog Instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) u Amsterdamu koja je pripremala izvješće o ulozi nizozemskih vojnika u Srebrenici, a od 2002. do 2004. i stručnjak Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Ujedinjenih naroda u Haagu.
On u Srebrenicu dolazi već godinama i prilikom nedavnog boravka je izjavio: „Rezolucija o Srebrenici je izuzetno važan korak. Dan sjećanja je najmanje što možemo učiniti kao znak istinske humanosti i čin solidarnosti s obiteljima i preživjelima koji svakodnevno moraju živjeti s nepremostivim gubitkom, bolom i traumom. Osim toga, apsolutno je neophodno suprotstaviti se tekućem poricanju genocida od strane političara i javnih osoba na srpskoj strani. Argumentacija da je ovo bio ratni zločin, a ne genocid, je polovična i neiskrena, jer oni i dalje veličaju ključne arhitekte i počinitelje onoga što su oni sami proglasili ratnim zločinom. Cilj rezolucije nije da sotonizira Srbe, nego da se kaže 'nikad više!' za takve užasne radnje za koje je na žalost svaki kolektiv potencijalno sposoban".
"Grad duhova"
Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. godine enklavu Srebrenica proglasilo zaštićenom zonom. Srpske snage su je zauzele 11. srpnja 1995. godine. Tijekom zauzimanja enklave vojska i policija Republike Srpske i specijalna srbijanska vojna jedinica Škorpioni ubili su 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Međunarodni sud pravde u Haagu, Europski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, označili su ovaj zločin kao genocid.
Srebrenica danas slovi kao „grad duhova". U gradu nema pekarnice, mesnice, trgovine odjeće ili obuće; nema ni autobusne stanice, a kulturno-zabavni život se svodi na par dana manifestacije „Dani Srebrenice" jednom u godini i poneki donirani koncert ili predstavu. Ali i to rijetko jer nema ljudi, posebno mladih koji bi možda došli da to gledaju ili slušaju.
Svakodnevica su dva kafića i nekoliko kladionica, a poslije 17 sati na pustim i praznim ulicama samo psi lutalice, poneka patrola policije i poneki auto. A u Srebrenici se ne mogu kupiti ni dnevne novine.
Osuđeno 50 osoba na više od 700 godina zatvora
U Memorijalnom centru Srebrenica Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva, a za oko 1.000 ubijenih se još traga.
Do sada je za genocid i zločine u Srebrenici osuđeno oko 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.
Rezoluciju o srebreničkom genocidu o kojoj će ovog četvrtka, 23. svibnja, glasati Opća skupština Ujedinjenih naroda predložile su Njemačka i Ruanda. Njom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe.
U konačnoj verziji Rezolucije o Srebrenici uvršten je amandman Crne Gore kojim se navodi da je kaznena odgovornost za genocid prema međunarodnom pravu individualizirana i ne može se pripisati niti jednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici kao cjelini.