Stranačka ili nestranačka demokracija?

Nestranački premijer je pojam koji se u Hrvatskoj nije pojavio tek s aktualnim predsjednikom vlade Tihomirom Oreškovićem kao „vanjskim“ predvodnikom državne izvršne vlasti u mandatu HDZ-a i Mosta. Ali, ukoliko je ranije i bila riječ o njemu, tek danas – uoči novih izbora - ozbiljnije se sugerira kako u tako zadanoj premijerskoj funkciji leži rješenje za opću krizu iz koje Hrvatska izlazi suviše polagano i nepouzdano. Time bi se navodno uspješno prevladala opća moralna dvojbenost pripadnika elite, tj. vodstava velikih stranaka. Nije doduše rečeno zašto bi se trebalo vjerovati da nestranački favoriti tih stranaka nisu također „kontaminirani“ netransparentnim utjecajima iz npr. privatnih ekonomskih centara moći.

Pobornici imenovanja premijera koji ne bi bio čelnik stranke na vlasti prvenstveno su manje političke grupacije kao što je Most ili Živi zid. Zanemaruje se pritom notorna činjenica da jedan takav eksperiment upravo završava na veoma neslavan način, s ruba političkog kaosa u kojem se zatekla Hrvatska. Daljnje sužavanje procesa demokratskog biranja predstavnika vlasti čini se stoga načelno krajnje rizičnim, mada je više nego izvjesno da politički oligopoli velikih stranaka ostaju nezanemarivim problemom. „To je istina, ali ne moramo se kockati s nestranačkim vlastima da bismo vidjeli ishod, jer je ipak to već isprobano u svijetu“, rekao nam je Dragan Bagić, sociolog politike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ipak nema kraja povijesti

Bagić podsjeća da je posrijedi tendencija dugog historijskog trajanja, dakle, a koja smjera na svojevrsnu tehnicizaciju vladanja državom. Utoliko se sama politička supstanca izmiče izvan pripadajućeg djelokruga, kao i utjecaja najšireg društva na odluke vlasti. „Sve se potom u vladanju svodi na tehničke reference određene klase eksperata, pa se govori o nekakvoj vladi stručnjaka, a rezultat njihova djelovanja nisu više društvene vrijednosti i ciljevi koji inače predstavljaju samu bit politike. Sugerira se da to uopće nije potrebno u upravljanju državom, stvara se dojam da tu nema niti potrebe politizirati. Tehničari bi rješavali ono što navodno samo oni mogu, a sve ostalo bi se zanemarilo“, mišljenja je Dragan Bagić.

Prema njegovu uvidu, takva idealizacija stručnosti iznad političkih procesa u društvu, pa i same demokracije, bliska je tezama „kraja povijesti“ otprije nekoliko desetljeća. Tad je začeta jaka teorijska struja o liberalnoj demokraciji i kapitalizmu kao savršenim sistemima koji samorazumljivim kvalitetama dokidaju kardinalne ideološke konflikte i uvode čovječanstvo u konačnu fazu mirnog razvoja i prosperiteta. Naravno, veoma brzo pokazalo se to iluzijom, demokracija iz dana u dan doživljava sve težu regresiju, dok eksploatacija najširih masa uzima globalizacijom maha kao nikada. Svijet je tako dospio u stanje elementarne neizvjesnosti i tjeskobe kakva nadmašuje i najcrnje slutnje iz doba Hladnog rata.

Tehnokracija želi biti iznad politike

No, što se tiče praktičnih teškoća te vrste u koje zapada Hrvatska, pitanje je koliko se one još mogu reproducirati, smatra politolog Nenad Zakošek, predsjednik Vijeća udruge GONG (Građani organizirano nadgledaju glasanje): „Istina je da posvuda vlada nepovjerenje prema političkim strankama, pogledajte samo ambijent u kojem se probija jedan Donald Trump. Pa se traže prelazni tehnokratski pojedinci, mada njih treba razlikovati od golih nedemokratskih populista koji sve vežu uza svoj lik i svoje veze te žele biti iznad zakona. Goli tehnokrati pak sve vežu za svoju usku struku i žele da ona bude iznad politike. No izbori i demokracija uopće trebali bi ipak biti proces društvene komunikacije.“

„Vidjeli smo kako je talijansku vladu 2011. preuzeo Mario Monti, a sad imamo iskustvo i s tehnokratom Oreškovićem“, dodaje ovaj naš sugovornik. I on zastupa stav da opisanu tendenciju pospješuju manje stranke koje smjeraju na prostor za koji velike gube legitimitet ili kredibilitet. Ali manjak demokratskog legitimiteta u onih koji bi ih zamijenili čini se vrlo sumnjivim. „To prelazi u općenito antipolitički ambijent, što je i samo po sebi već politička podvala. No taj trend možda jenjava“, tumači Zakošek, „jer će njegove nositelje progutati izjave da mogu koalirati s bilo kim. Pokazalo se da je takva nestranačka demokracija gora od stranačke. Jer, tako vlada ne funkcionira normalno, sve i da ima ne znam kakvog neovisnog stručnjaka na čelu.“