25 godina neovisnosti Hrvatske

Kad se EU još zvao EZ, dakle Europska zajednica, kad je imao samo 12 članica i svaka zemlja imala vlastitu valutu, Europa je doživjela prvu pravu vanjskopolitičku provjeru izdržljivosti nakon 1945. Bilo je to 1991. i radilo se o Jugoslaviji, koja je nakon više godina unutarnjih prijepora i gospodarskog propadanja implodirala. Slovenija i Hrvatska su htjele van iz Titove balkanske države, postati samostalne. Je li to Europa trebala podržati?

U Bonnu, tada još sjedištu njemačke Savezne vlade, želje Hrvatske i Slovenije registrirane su s naklonošću. Pravo naroda na samoodređenje bilo je nesporno - u Bonnu kao i unutar Europske zajednice. Barem teoretski. Jer, zar nisu Europljani u ljeto 1991. s veseljem podupirali tri baltičke zemlje kod njihovog izlaska iz SSSR-a? Ali, u slučaju Jugoslavije EG je radije razmatrao mogućnosti njezine obnove. Pritom je osobito u Hrvatskoj rat već odavno bio stvorio gotove činjenice. Prije svega u Bonnu su se brzo distancirali od ideje da se višenacionalnu državu Jugoslaviju spašava po svaku cijenu.

Njemačka protiv ostatka svijeta?

Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher je rano počeo slijediti namjeru da se Sloveniju i Hrvatsku ne prisiljava da protiv svoje volje ostanu u socijalističkoj federaciji. Tada je to bilo vrlo osjetljiva pojedinačno mišljenje. Njemačku vanjsku politiku do tada je karakterizirala povijesno uvjetovana suzdržanost. I upravo u slučaju "balkanskog bolesnika" Genscher je krenuo kursom protiv većine EZ-a.

To je bilo rizično i psihološki. Jer, Nijemci su se već dva puta bili u lošem svjetlu istakli na Balkanu - u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Najvažniji partneri Njemačke - Francuska, Velika Britanija i SAD - bili su protiv međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije. Čak je i glavni tajnik UN-a Javier Pérez de Cuéllar upozorio na opasnost njemačke solo-akcije.

A zapravo je Njemačka samo bila prva zemlja koja je glasno izrekla ono što je u drugoj polovici 1991. polako postalo prihvatljivo za većinu u EZ-u. Dok su srpski pobunjenici zauzeli trećinu Hrvatske postala je vidljiva vanjskopolitička neučinkovitost Europljana. Prekršena su bezbrojna primirja, briselska diplomacija je blamirana. Zbog frustracije vlastitom bespomoćnošću polako je sazrijevao plan da se Hrvatsku i Soveniju ipak prizna, iako prema usklađenom postupnom planu. U međuvremenu EZ nije imao problema s time da jasno odgovori na pitanje, tko je kriv za rat. Kao agresor identificirane su srpske paravojne postrojbe koje su djelovale uz potporu Beograda.

Pod dojmom zločina u Slavoniji

Već 27. kolovoza ministri vanjskih poslova EZ-a su osudili napade srpskih četnika u Hrvatskoj. I Srbiji je zaprijećeno konzekvencijama ako primirje bude prekršeno i planirani mirovni pregovori u Haagu budu potkopavani. Kad je propala i ta Haška konferencija i u Londonu i Parizu je sazrela ideja međunarodnog priznanja.

Čak je Hans van den Broek promijenio kurs. Nizozemski ministar vanjskih poslova i tadašnji predsjedatelj Ministarskog vijeća EZ-a skupa sa svojim kolegama iz Velike Britanije i Francuske najduže je ustrajao na koženju međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije. Početkom listopada on je nakon susreta i sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom najavio da bi odluka EZ-a o međunarodnom priznanju trebala biti donesena za mjesec ili dva. Još jasniji je van den Broek postao malo kasnije kad je naveo 10 prosinca kao datum kad će odluka o priznavanju Hrvatske i Slovenije biti gotova stvar ako do tada ne bude postignuto političko rješenje.

Badinterova komisija kao temelj priznanja

Pa ipak, unatoč osjetnoj promjeni vrednovanja događaja u bivšoj Jugoslaviji unutar EU-a optužba o "njemačkoj solo-akciji" ostala je medijska i psihološka osjetljiva tema. Upravo od britanske i francuske strane se često čula kritika koja je uključivala predbacivanje vladi Kohl-Genscher da je svojom "preuranjenom solo-akcijom" odgovorna za raspad Jugoslavije, pa čak i ratove na području raspadnute Jugoslavije.

Genscherova politika je polarizirala i u Njemačkoj. Günter Grass je osebujno kritizirao "preuranjeno priznanje" Slovenije i Hrvatske. Ljevica unutar SPD-a otvoreno je simpatizirala s idejom "spašavanja Jugoslavije". Ali, EZ je već davno bio ustanovio mehanizam koji će stvoriti preduvjete za priznanje Slovenije i Hrvatske. Bila je to Badinterova komisija pod vodstvom francuskog suca Ustavnog suda Roberta Badintera.

Njemačka je u tom gremiju ostala u pozadini, ali je na dnevni red stavila temu prava manjina. Cilj Savezne vlade bio je obvezati Hrvatsku da poštuje prava nacionalnih manjina na svom području, pa tako i srpske manjine. Jedna ekspertiza njemačkog Ministarstva vanjskih poslova početkom prosinca je utvrdila da zaštita manjina u Hrvatskoj nadilazi čak Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava. Njemačka vlada je izričito htjela povezati pitanje međunarodnog priznanja s poštivanjem prava manjina. Ni tu nije bilo traga ni brzine ni požurivanja.

Zajednička a ne solo-akcija

Tek kad je početkom studenoga Srbija odbila posljednji plan za postizanje mira britanskog posrednika lorda Petera Carringtona, savezni ministar vanjskih poslova Genscher je podsjetio da si je EZ sam dao rok od najviše dva mjeseca da ovako ili onako odgovori na pitanje međunarodnog priznanja. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je na jednoj sjednici u Bruxellesu 17. prosinca stao uz Genschera i jasno dao do znanja da je za EZ vrijeme da se odluči. I to se dogodilo. EZ je odlučio zajednički i jednoglasno.

Dva dana kasnije njemačka Savezna vlada je odlučila o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, ali je odluka trebala stupiti na snagu tek 15. siječnja 1992. Članice EZ-a su, međutim, odlučile zajednički. Zapravo prekasno, ne ne prerano, kao neki misle. Jer, međunarodno priznanje nije ni u kojem slučaju pridonijelo eskalaciji nasilja u Sloveniji i Hrvatskoj. Čitava srpska ofenziva protiv Hrvatske odvijala se u ljeto i jesen 1991. Dubrovnik je bio od listopada pod opsadom. Vukovar je pao 18. studenoga. "Međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske navelo je Slobodana Miloševića", zaključio je Genscher kasnije, "da obustavi rat protiv tih dviju država. Zar to nije nešto?"