Ravnodušnost prema sudbinama vojvođanskih Hrvata
2. veljače 2019
Fond za humanitarno pravo (FZHP) iz Beograda je objavio dosje o stradanju Hrvata u Vojvodini u razdoblju od 1991. do 1995. Istovremeno najavljuje podnošenje kaznene prijave za otmicu braće Abjanović. Braća Mate i Ivica Abjanović iz srijemskog sela Morovića odvedeni su u nepoznatom smjeru iz svoje kuće u listopadu 1991. godine i tada su posljednji put viđeni živi. Njihov slučaj spominje se u Dosjeu: zločini nad Hrvatima u Vojvodini, a Fond za humanitarno pravo (FZHP) iz Beograda najavljuje podnošenje kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja. Taj Dosje je dio širih aktivnosti Fonda za humanitarno pravo na rasvjetljavanju zločina tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji, kao i dio procesa suočavanja s prošlošću.
Žrtve progona i zastrašivanja
Kako za DW ističe Ivana Žanić, iz Fonda za humanitarno pravo, Hrvati u Vojvodini su u spomenutom razdoblju bili žrtve kampanje progona i zastrašivanja: „Ta kampanja je prije svega obuhvaćala prijetnje upućene preko telefona, prijetnje da će ostati bez posla, u njihove kuće su upadali naoružani maskirani ljudi, najčešće su im ispisivani grafiti na kućama s pozivima da se isele, nazivajući ih ustašama, a ubacivane su im i bombe u dvorišta. Sve to je dovelo do toga da većina hrvatskog stanovništva iz straha ode iz Vojvodine“, kaže Ivana Žanić.
Radikali glavni akteri
Kao glavne inspiratore te kampanje Fond za humanitarno pravo je označio Vojislava Šešelja i pripadnike Srpske radikalne stranke (SRS). Po tom pitanju su stavovi Vojislava Šešelja jasni, jer je on još od početka sukoba u Hrvatskoj pozivao na odmazdu nad Hrvatima koji žive u Srbiji, ističe Ivana Žanić.
„On je od kolovoza 1991. godine čak eksplicitno pozivao na protjerivanje i progon Hrvata. Šešelj je prije svega smatrao da Srbi koji su protjerani iz Hrvatske imaju pravo useliti u hrvatske kuće. Možda najekstremniji primjer je Šešeljev govor u Hrtkovcima iz svibnja 1992. godine, gdje je tvrdio da za Hrvate u Vojvodini nema mjesta. Tu bi trebalo napomenuti da je FZHP došao do podataka da su u otmicama i torturi nad pojedinim Hrvatima sudjelovali i pripadnici JNA, policije i državne sigurnosti“, napominje Ivana Žanić.
Čitava kampanja je kao rezultat imala preko 18.000 protjeranih Hrvata, ali i određeni broj etnički motiviranih ubojstava. FZHP bilježi 17 ubojstava. Dosje kaže da je na osnovi usporedbe službenih podataka ustanovljeno da se u razdoblju od 1991. do 2002. godine broj Hrvata u Vojvodini smanjio za preko 18.000. Što se tiče ubojstava Fond navodi da su neka od njih imala sudski epilog, točnije neki ljudi su za ta ubojstva osuđeni. Sudbina nekoliko osoba je međutim i dalje nerazjašnjena, i oni se i dalje vode kao nestali.
Nastavak politike devedesetih
Lider radikala Vojislav Šešelj je nakon svega izjavljivao da je ponosan na ono što je uradio tijekom kampanje zastrašivanja i progona Hrvata, i da bi ponovo učinio isto. Reakcije nakon presude Šešelju u Haagu su praktično izostale, skreće pozornost Ivana Žanić, „i sve to govori u prilog našoj tvrdnji da su svi članovi SRS-a u periodu 1991-1995 danas na vlasti, samo što su sada članovi Srpske napredne stranke (SNS). To znači da se u njihovoj politici nije ništa promijenilo. Jer da je, Vojislav Šešelj više ne bi bio zastupnik i nadležni organi bi ga procesuirali za njegove riječi da bi rado ponovio ratne zločine“, smatra Ivana Žanić.
S obzirom na odnos vlasti prema Vojislavu Šešelju, i nakon svega što je izgovoreno bez ikakvih sankcija, postavlja se pitanje kakvu sudbinu može očekivati i spomenuta kaznena prijava? Ivana Žanić objašnjava: „svaki naš dosje predstavlja poziv državnim organima koji se bave ratnim zločinima da istraže sve navode iz dosjea i da provedu efikasnu i djelotvornu istragu, koja bi trebala rezultirati jednim kaznenim postupkom u kojem bi se utvrđivala individualna odgovornost. Kaznena prijava koju podnosimo odnosi se na zločin protiv čovječnosti“.
Tužilaštvo za ratne zločine će dati konačnu riječ, nastavlja Ivana Žanić, ali moram reći da Tužilaštvo od svog osnivanja nije podiglo nijednu optužnicu za zločin protiv čovječnosti, iako smatramo da je za to bilo osnova. „Smatramo da je sada možda pravi trenutak da Tužilaštvo za ratne zločine promijeni svoju praksu i da podrobno istraži ne samo sve navode iz kaznene prijave već i iz kompletnog dosjea.“
Ravnodušna javnost
Javnost u Srbiji svakako nije dovoljno upoznata sa svime što se događalo Hrvatima u Vojvodini u razdoblju od 1991. do 1995., navode u FZHP, ali najveći problem je vjerojatno ravnodušan stav javnosti prema svemu što se dogodilo u nedavnoj prošlosti.
„To se ne odnosi samo na sudbinu vojvođanskih Hrvata, već i na činjenicu da su postojali logori za Hrvate na teritoriju Vojvodine i cijele Srbije, da su postojali i logori za Bošnjake, koji su prebjegli na teritorij Srbije nakon pada enklave Žepa. Tako da javnost u Srbiji zaista nije upoznata s teškim kršenjem ljudskih prava u prošlosti.“
Ivana Žanić se slaže da stav javnosti zaista djeluje ravnodušno i da se teme ratnih zločina izbjegavaju, ali istovremeno kaže „da je vrlo važno o njima i dalje govoriti u javnosti, ukazivati na to što se događalo u prošlosti, kao i da su odgovorni i dalje među nama i da nisu procesuirani“.