„Hoćemo drugi krug!“

„Vučiću lopove, pokrao si izbore", prolamalo se sinoć ulicama Beograda. Gromoglasni zvižduci, pištaljke i vuvuzele odjekivale su i nekoliko stotina metara dalje od Narodne skupštine Republike Srbije, gdje se po drugi put okupilo više tisuća ljudi, pretežno mladih između 20 i 30 godina, demonstrirajući, kako kažu, protiv diktature.

„Muka mi je od ove vlasti. Za kratko vrijeme napravili su tolike užase. Moja obitelj je u velikim problemima, prijete nam tajkuni", revoltirano priča osamnaestogodišnja Milena koja je na ovim predsjedničkim izborima prvi put imala priliku glasati. Prima prijateljicu za ruku i trči naprijed, pridružujući se okupljenima koji uzvikuju „Gdje su naši glasovi!"

„Mislimo svojom glavom"

Nezadovoljni rezultatima izbora i atmosferom u kojoj su izbori protekli, građani su se okupili u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i još desetak drugih gradova širom Srbije. Službenih organizatora nema. Građane pozivaju da se sami organiziraju u svom mjestu i pozovu svoje prijatelje.

Ipak, kroz masu se probijaju dvije mlade djevojke koje dijele zviždaljke i naljepnice „Drugog kruga", neformalne grupe mladih koja se pojavila tijekom kampanje s obrazloženjem da se bore „protiv medijskog mraka i cenzure". „Uzmite zviždaljke, nemamo sendviče", kaže jedna od njih kroz osmijeh. Na pitanje je li „Drugi krug" organizator prosvjeda, odgovara samo: „Ne znam, uzeli smo da podijelimo, jer želimo doprinijeti promjenama." Druga djevojka iz grupe dobacuje: „Nitko nas nije organizirao, zar ne možemo misliti svojom glavom?"

Bez zahtjeva i bez govornika, jedini zajednički stav mogao bi se naslutiti iz povremenih pokliča „Hoćemo drugi krug" i transparenata koji poručuju „On nije moj predsjednik". Ali tko je? O tome ne govore. U gužvi se čuju parole i uzrečice Ljubiše Preletačevića Belog, ali nam svi odgovaraju da nisu zbog njega na ulicama. Na njihovo čelo ne stavljaju se ni sami bivši kandidati. Jedni pozivaju na mirna okupljanja, a drugi se ograđuju. Zajedno s brojnim javnim osobama poručuju: „Bravo djeco!"

Che Guevara, šajkače i Anonimusi

Dok se Trg Nikole Pašića polako puni, okupljeni pjevaju „Onesvijesti se", aludirajući na padanje u nesvijest aktivista Srpske napredne stranke tijekom gostovanja predsjedničkog kandidata Aleksandra Vučića u emisiji „Ćirilica" televizije Hepi, u samom finišu kampanje, kada je sam Vučić onesviještenom mladiću pritekao u pomoć.

Skup promatra, čini se, više pripadnika sigurnosnih službi nego policije. Najtvrđu branu prema Skupštini predstavlja grupa koja čuva takozvani „Srpski zid plača", pano sa slikama stradalih i nestalih na Kosovu, koji je srušen na prethodnom prosvjedu, predvođena Simom Spasićem, predsjednikom Udruženja obitelji ubijenih i kidnapiranih, a koji je već najavio kaznenu prijavu zbog rušenja panoa.

Bubanj-indijaner staje na čelo kolone. Redari u zelenim prslucima usmjeravaju ljude, ali, kažu, ne znaju kuda se ide – odlučit će usput. U koloni i zastava Srbije i zastava s likom Che Guevare, šajkače, maske grupe „Anonimus", majice sa stranim rokenrol grupama, starke i balerinke. Svi uglas uzvikuju „Gdje su naši glasovi", „Vučiću, lopove", „Izađite napolje", „Tko ne skače, taj je Vučić“, osvajaju Trg Republike i probijaju se između zaglavljenih praznih vozila gradskog prijevoza u Makedonskoj.

„Ovdje sam zbog Vučića, zato što je diktator, autokrat, despot. Srbija je postala despotovina u kojoj postoje samo braća Vučić“, priča Nikola (31) za DW. Nedaleko od njega dvadesetdvogodišnji Marko Antić nosi transparent na kom je nacrtao Aleksandra Vućića i napisao „Nećemo diktaturu". „Ovaj čovjek ovdje je najveći lažov koji postoji u povijesti ovog naroda, i kao predsjednik i kao premijer, više ne znamo ni što je, pošto ima tri funkcije", priča Marko.

„Penzioneri su uz vas"

„Što je sad ovo", pita nas jedna prodavačica koja je izašla na ulicu kad je čula zvižduke. Na naše pojašnjenje dodaje: „Pa da, teško se živi, jako se teško živi." Razgovoru se pridružuje i vozač gradskog autobusa, koji čeka svoju smjenu. Negoduje zbog gužve i nereda. „Ma to su sve djeca, što oni znaju", dodaje revoltirano. „Pa i moja djeca rade za bijedne pare, je l' trebaju i oni sad divljati po ulicama? To je sve bez roditelja i odgoja", zaključuje on.

Oni stariji koji su se demonstrantima pridružili u koloni, ne bi se složili s njim. Čovjek s trogodišnjim sinom zaustavlja dečke koji nose transparent „Vučiću, lopove, pokrao si izbore". Fotografira sina ispred transparenta i pruža ruku mladićima: „Bravo majstori."

„Djeco, penzioneri su s vama", poručuju oni najstariji preko transparenata. U razgovoru nam kažu da su „došli podržati mladost koja se mora boriti za svoju budućnost". Nosi ih, međutim, i vlastita bijeda, što zbog malih mirovina, što zbog djece koja su trbuhom za kruhom otišla u inozemstvo. „Došla sam zbog moje djece. Jedno dijete mi je u Beču, drugo ovdje crkava od posla, pa ne bih voljela da mi pobjegne i to drugo", priča Dragica Vuković (70) koja je na prosvjed došla u pratnji muža. „Nema ovdje nikoga tko nije glasao, ali ne znamo gdje su otišli ti naši glasovi", dodaje on. Zato su došli podržati mlade u prosvjedima, koje razumiju, jer su, kažu, oni to radili 2000. godine.

Putem revolucije

Ljuti na premijera, ali i na medije. Ispred uredništva lista „Informer" demonstranti su zviždali, a ispred zgrade Radio-televizije Srbije zalajali „AV, AV", nezadovoljni načinom na koji su mediji izvještavali tokom kampanje, cenzurom i manipulacijom, ali i šutnjom javnog servisa o prosvjedima i optužbama koje je „Infomer" iznio na njihov račun već nakon prvog protesta.

Ispred zgrade Vlade Srbije zapaljena je i prva baklja, a dok je kolona polako nastavljala dalje, manja grupa je uz povike: „Odlazi", „Hoćemo drugi krug", gađala zgradu jajima. Ispred ulaza jedan mladić vješa gumenu lutku, drugi balon s likom Spužve Bob, a treći plastični sendvič. „Eto vam vaši sendviči! Nećemo ih", dobacuje jedna od djevojaka.

Šetnju završavaju na mjestu odakle su i krenuli, ali ovog puta stižu do samog ulaza u Skupštinu. „U boj krenite junaci svi", ori se na kraju uz poruku „Sutra u 18! Vidimo se sutra!" Isto poručuju i u drugim gradovima. Do kada tako, pitamo jednog od njih. „Dok on ne ode", kratko nam odgovara i pušući u zviždaljku odlazi nekadašnjim Bulevarom revolucije.