Tri scenarija Vučićeve petoljetke

U cijeloj priči najbolja je činjenica da Aleksandar Vučić neko vrijeme neće imati uvjerljiv razlog za raspisivanje novih izbora. Premda neki jak razlog za njegove političke piruete nije postojao ni do sada. Jedino ako mu ne padne na pamet da nakon Voje Šešelja i Tomislava Nikolića politički u mirovinu pošalje još nekoga, pa mu uzme funkciju.

Prvi scenarij:
Vučića za gradonačelnika

Dobra prilika su, recimo, predstojeći izbori za prvog čovjeka Beograda. To bi bio do sada neviđen izazov. Aleksandar Vučić konačno nadilazi traumu višekratnog gubitnika na velegradskim izborima i nakon premijerskog i predsjedničkog mjesta on zaskoči i gradonačelničku fotelju. Iz nje bi, po svemu sudeći, jednako efikasno mogao kontrolirati Srbiju. A Siniša Mali neka bude kažnjen premijerskim mjestom.

Na glavnom dnevniku bi onda deset minuta prepričavali glavnu vijest da je prvi čovjek Kine posjetio gradonačelnika Beograda. Ili divni snimci: gradonačelnik Vučić i predsjednik Putin (u devetom mandatu) zajedno u lovu na jednoroge u kavkaskim divljinama. Gradonačelnik Vučić i Angela Merkel (u svom sedmom mandatu) posjećuju beogradski zoološki vrt.

Tko smatra da je tako nešto nemoguće neka se priupita da li je prije 2012. i pomislio kako će se AV na ovako spektakularan način baviti samo njemu shvatljivim preskakanjem iz fotelje u fotelju.

Drugi scenarij:
Vučić kao turski Francuz

Još uvijek je neizvjesno da li će on po ugledu na istambulskog samodršca Erdogana pokušati da od Srbije i njenog ustava napravi odijelo po svojoj meri. Uvođenje predsjedničkog sustava francuskog tipa, gdje je predsjednik ujedno i „tata" šefu vlade, najviše bi odgovaralo samodovoljnom temperamentu i despotskim ambicijama ovakvog političara.

Međutim, ta kombinacija može biti rizična. Petoljetka je dug period. Predsjednik tijekom mandata može postati nepopularan. I usprkos Vučićevom raskošnom manipulativnom talentu pred njim bi se mogao pojaviti netko daleko ambiciozniji od Belog, ali s istim šarmom. Tada bi sva vlast dospjela u ruke novog predsjednika. AV bi ostao bez posla. Suočen sa svojom neograničenom nemoći i s – moguće je – osvetoljubivim pobjednikom.

Treći scenarij:
Vučić kao Tadić

Naravno, sljedeći scenarij je već oproban u vrijeme Tadića. Predsjednik države preko partijskog liderstva upravlja slabašnim premijerom i njegovom vladom. Mana tog modela je što se predsjednik mora praviti kako poštuje Ustav i kako se ne petlja u rad vlade. Aleksandru Vučiću političko glumatanje ne pada teško. No, on to sa žarom radi samo u Berlinu, Moskvi i Bruxellesu. Kod kuće on to obavlja preko volje, pa su glumačka dostignuća mizerna. Tako svaka konferencija za tisak prijeti da se pretvori u šekspirovski dijalog iz Mrduše Donje.

Ovaj model je matematički najvjerojatniji, ali pošto nitko ne zna što je zapravo Vučićeva politička aritmetika, nije izvjesno da će biti primijenjen.

Naposljetku, nije ni bitno gdje će zasjesti gazda.

Vučić sa stranačkim žezlom

Pošto su u Srbiji institucije servis vlasti, a ne građana, onda je potpuno svejedno da li će AV pecati ribu ili na papiru imati reprezentativne zadatke na Andrićevom vencu. Jedina funkcija koju on ne može dati ni za živu glavu je mjesto naprednjačkog šefa.

Jedan od rijetkih ispravnih poteza Tome Nikolića – njegovo prepuštanje partijskog liderstva pri preuzimanju predsjedničke funkcije – donio mu je koju godinu kasnije političko penzioniranje. Tako je to kada pod stare dane postaneš pomirljiv i umjesto sirovom snagom, kao do tada, hoćeš impresionirati čestitošću. U raspletu, Vučić je imao partijske divizije, a Toma nije. Pošto Vučić pamti sve što je osobno uradio drugima, malo je vjerojatno da će iz ruku dobrovoljno ispustiti naprednjačko žezlo.

To žezlo je ključ tajne odaje sa insignijama vlasti. Samo kao stranački vođa Vučić može vedriti i oblačiti.

Nikakav unutarstranački konkurent nije na pomolu. Tako da ne treba očekivati ograničavanje Vučićeve svevlasti ni unutar stranke. On zna kako da ucijeni ljude i isposluje lojalnost. On ima uvid u sve tajne dosjee prijatelja i neprijatelja. On se druži s vlasnicima populističkih medija. Ostale zastrašuje i proziva. Njegov gradonačelnik prijestolnice je direktno umiješan u slanje paravojnih razbijača na građane u Savamaloj. Njegov bivši ministar koji voli slobodne medije u položaju klečanja bio je na ledu nešto preko godinu dana, a sada ga Vučić toplim riječima budi iz hibernacije. Njegov glavni policajac je po svemu sudeći plagijator. Tako se može nabrajati do sutra. I što? Ništa.

Vučićevu zaštitničku karizmu svi oni udišu zahvalnim plućima. Unutar te stranke ne treba očekivati da itko pisne.

Vučić kao bahati fantast

Dokle god je Srbija država slabih institucija i svemoćnih stranaka, dokle god umjesto stručnosti i zakona caruju ortačko-burazerski sistem i igranje stranačkog kola oko kazana, sav Vučićev trud da se predstavi kao reformator biće neuvjerljiva poza. On će raditi ono što mora da ne padne u nemilost Zapada ili Istoka. A Srbijom će vladati kako dolikuje, bahato.

Naposljetku, u nekom paralelnom svemiru postoji teoretska mogućnost da Vučić upotrijebi neograničenu vlast da bi uveo vladavinu zakona, suzbio korupciju, iskorijenio stranačko zapošljavanje, vratio omladinu s praga stranih veleposlanstava. Ukratko, mogao bi – da zaista vjeruje u to što ponekad govori – da svoju neograničenu vlast upotrijebi za njezino strukturalno ograničavanje, time i za njeno civiliziranje.

Ipak mislim da je scenarij u kojem Aleksandar Vučić kao gradonačelnik Beograda u Belom dvoru prima kineskog šefa države mnogo vjerojatniji.