Vučićev trijumf u "kulturi siromaštva"

Vani vatromet, unutra trubači i Dodik. S time je i s oko dva milijuna glasova u džepu Aleksandar Vučić kao izabrani predsjednik izašao pred novinare. Rekao je kako su uvjeti bili "sve samo ne laki", da je važno što je "pobjeda čista kao suza", dok su ga nadglasavali povici "Pobjeda, pobjeda!" Uslijedio je trijumfalni, ali pomirljiv govor o "nastavku teškog i napornog rada" i suficitu. Redali su se onda koridori, vlakovi, veće plaće, pa je pobjednika ispraćao "Marš na Drinu", pa je on ipak nastavio govoriti, zahvaljivao se Putinu i Merkel i nizu drugih.

Izvan Twittera – Vučić

Naveliko osporavani istraživači javnog mnijenja su bili u pravu – glatka pobjeda Vučića. Tamo gdje su lutali – kod rasporeda prvih pratitelja – uvjerljivo je "pobijedio" Saša Janković, slijede Beli Preletačević i s mršavim postocima Vuk Jeremić koji je vjerojatno sinoć bio najrazočaraniji čovjek u Srbiji. Vojislav Šešelj, Boško Obradović i pogotovo Saša Radulović su daleko slabiji nego što su mislili. Znamo li, nakon ovog ishoda i podatka o slaboj izlaznosti, nešto što nismo znali i prije?

"Vučić ima veliku podršku, ali ima i ograničenja. Slabosti su mu kod urbane publike i kod mlađe generacije", navodi Eric Gordy, profesor s University Collegea u Londonu. "Ali najveća slabost mu je što se još nije naučio ponašati kao državnik nego i dalje kao mladi lav Srpske radikalne stranke. Lideri se ne bave lažnim plakatima, narkomafijama, svađama u fiktivnim avionima i slično, nego traže konsenzus oko ozbiljnih državnih pitanja", kaže on za DW.

Pa ipak, taj i takav Vučić imponira većini građana – to se više ne može objasniti samo nalazima prema kojima je zauzeo dvije trećine svih dnevnika u predizbornoj kampanji niti samo stranačkom vojskom koja je zadnjih tjedana na svaku tarabu u Srbiji zalijepila broj 6. "Kao da ljudima djeluje da im je bolje nego što zaista jest", komentira za DW sociolog Aleksej Kišjuhas sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Ali to, dodaje, intelektualni i pseudointelektualni krugovi ne mogu shvatiti, začahureni u svom mjehuru na Twitteru gdje se već sve spremalo za konačni okršaj u drugom krugu.

"Treba pobliže pogledati demografiju, u njoj se krije odgovor", kaže Kišjuhas i tu ne misli (samo) na staro i neobrazovano stanovništvo. "Više se radi o neodoljivosti autoritarnih tendencija u širokim slojevima društva, o strukturnom nepovjerenju u demokraciju, o varijantama i šemama odnosno preživljavanju kao modusu operandi demografske većine u Srbiji. Na tu nesigurnost i kulturu siromaštva vješto udara Vučić. Uz uspješno predstavljanje sebe kao dominantnog lika i fatuma Srbije."

Oporba na prekretnici

Vučić će doista i nadalje biti usud Srbije, od prvog lipnja pa najmanje do sredine 2022. godine – kao predsjednik. Kako je i naglasio u pobjedničkom govoru, posebne promjene u politici ne treba očekivati pa ćemo idućih tjedana vjerojatno više razbijati glavu o tome tko će biti "Vučićev Mirko" – kao što je Tadić imao Cvetkovića na čelu vlade dok je Milošević imao Marjanovića.

Ali što će oporba? Sljedeće godine slijedi bitka za Beograd u kojoj su šanse za rušenje naprednjaka već daleko realnije nego na nivou Republike. Većina analitičara uvjerena je da će Vučić opet igrati na prijevremene parlamentarne izbore kako bi svojim likom "povukao" Beograd kao što je prošle godine "povukao" Vojvodinu. Na što će tada ličiti oporbena scena ako je jučer trećina oporbenog kolača otišla bivšem ombudsmanu bez vlastite stranke, a petina fiktivnom liku – dijelom jer je zabavan, a dijelom u znak prosvjeda?" Oporbenu javnost ne vodi nijedna oporbena stranka", kaže Gordy. Saša Janković je sada najjači među slabima i, kako smatra ovaj profesor, može nadalje artikulirati određenu energiju ako preskoči vlastitu sjenu – urbanu publiku iz većih gradova i buržoaziju. I možda ako se obrati i difuznoj publici Belog Preletačevića: "Mlađa populacija je uvijena u Belog, ali ne zna zašto. Sve što ujedinjuje pobornike Ljubiše Preletačevića je želja da odbace postojeći sustav. Osim toga nema ničega: nije taj pokret ni lijevo ni desno niti revolucionarno, on nije ništa", dodaje Gordy.

Bezdan desno od Vučića

Naši sugovornici su suglasni u ocjeni da je desnica – ako za ove teorijske potrebe odatle izuzmemo samog Vučića – neslavno propala. Jeremić je s relativno bogatom kampanjom pucao na nacionalne glasove i više puta istaknuo da je jedini koji može pobijediti Vučića jer ujedinjuje liberalni i konzervativni tabor. Ispostavilo se da je od toga udaljen sedam milja. "Jeremić je samo pokazao da ima karizmu daske i da je gužva na desnici. Zašto bi ljudi glasali za Tomu Nikolića s pravom diplomom?", pita se Kišjuhas.

U ocjeni je oštar i Gordy, koji u porazu desnice vidi pozitivnu stranu ishoda izbora: "Ni stari neofašisti poput Šešelja ni mladi neofašisti poput Obradovića ni imitatori neofašista poput Jeremića nisu naišli na simpatiju publike. I neće. Srpsko društvo nije takvo, ma koliko je tako izgledalo za vrijeme Miloševića. Ali ljudi zaboravljaju da je Milošević tu i tamo glumio socijalista."

Ako promislimo do kraja jednu od omiljenih teza – da su ovo zapravo bili izbori za lidera oporbe – onda je takav izabran u liku Saše Jankovića. Podrška njemu je daleko veća od jednostavnog zbira rejtinga stranaka koje su ga podržale. Možda će idući dani dati odgovor na pitanje što on s tom podrškom namjerava učiniti.