Nasilje je svakodnevnica iza njemačkih rešetaka

Čitava Njemačka je bila zaprepaštena slučajem koji se zbio još 2006. godine: u skupnoj ćeliji zatvora za malodobnike u Siegburgu su trojica zatvorenika punih dvanaest sati mučila četvrtog. Na koncu su ga prisilili da stavi uže oko vrata i da se objesi. Kako se utvrdilo, taj trojac ne samo da je iz puke obijesti "htio vidjeti nekoga kako umire" - nego su se na perverzan način htjeli još i okoristiti od svog zločina. Dogovorili su se kako će svi biti "traumatizirani" od "samoubojstva" koje je počinio njihov kolega iz ćelije i mislili su kako će im zbog toga biti skraćena kazna.

Svaki drugi maloljetnik je bio žrtva

Naravno, umjesto toga su osuđeni na još dulje zatvorske kazne - od 10 do 15 dodatnih godina iza rešetaka. Ali taj incident je potaknuo na opsežno ispitivanje, koliko nasilja uisitnu ima po njemačkim kazneno-popravnim institucijama? U anonimnom ispitivanju koje je provedeno proteklih godina sudjelovalo je gotovo 6.400 zatvorenika koji služe svoje kazne u 33 zatvora u ovoj zemlji. A rezultati koji su upravo objavljeni su - zastrašujući.

Tako je svaki četvrti zatvorenik priznao da je u posljednja četiri tjedna barem jednom bio žrtva nasilja - i to nasilje je podjednako rašireno kako među zatvorenicima, tako i među zatvorenicama. Kod malodobnih zatvorenika je stanje još gore: tamo je u zadnje vrijeme svaki drugi bio žrtvom. Odrasli zatočenici svjedoče i kako je homoseksualno silovanje također praktično svakodnevica i čak njih 7% priznaje da su bili žrtvom takvog spolnog zlostavljanja.

Zlouporaba mjesta za privatnost

Profesor Christian Pfeiffer je direktor kriminalističkog instituta pokrajine Donja Saska i on je proveo ovo ispitivanje čiji su rezultati zaprepastili i iskusne kriminologe. "Razmjer nasilja nas je uistinu uplašio", priznaje profesor. Prije svega ih je uplašila činjenica koliko nasilnika se uopće ne boji posljedica i napada žrtve u zatvorskim dvorištima gdje svi mogu vidjeti što čine.

U svim zatvorima u ovoj zemlji postoje i područja gdje nema kamera kako bi se barem mjestimice osigurala privatnost zatvorenika - i ta mjesta koje zatvorenici dobro poznaju, upravo se okrutno zlouporabljuju. Tuševi, nužnici, čak i zatvorske radionice - sve su to mjesta na kojima slabiji i neiskusniji redovito moraju strahovati za svoju sigurnost.

Čim je objavljen rezultat ovog ispitivanja, oglasili su se ministri pravosuđa pokrajina Sjeverno Porajnje i Vestfalija (gdje je i zloglasni zatvor Siegburg) i Baden-Württenberg  glasno tvrdeći kako "kod njih" nije tako strašno. Iz Düsseldorfa se čulo kako je na gotovo 50 tisuća zatvorenika zabilježeno samo 587 slučaja nasilja "manjih razmjera", a u Stuttgartu pak tvrde da je bilo samo 30 slučajeva "opravdane sumnje u nasilni čin" - i da je to čak upola manje nego što je zabilježeno 2005.

Ako i nije posve točno, još uvijek je užasno

Naravno, anketa koju su proveli stručnjaci profesora Pfeiffera je bila potpuno anonimna i bez nadzora. Svaki zatvorenik je mogao ispuniti upitni listić i ubaciti ga u kutiju čiji su ključ imali samo stručnjaci ispitnog tima. Utoliko se možda može reći kako su neki uveličavali opasnost kojoj su izloženi, ali je profesor Pfeiffer potpuno uvjeren kako je stvarni broj slučajeva nasilja puno veći od onoga za kojeg ikad čuju čuvari i nadležne službe.

Poznato je kako "cinkaroši" moraju strahovati za svoj život, a profesoru je još manje jasno, odakle tim ministrima te brojke slučajeva nasilja u, kako kaže; "izmišljenom takozvanom istraživanju": "Zapravo sam zaprepašten da se ministri uopće usuđuju izaći pred javnost i izjaviti: kod nas je sve bolje. I to iako ne znaju pravo stanje stvari niti imaju solidne temelje za takve tvrdnje."

Umjesto toga, profesor Pfeiffer smatra da, osobito ako se pogledaju popravne institucije za malodobne gdje se zbiva veoma mnogo brutalnog nasilja, to pokazuje kako je temeljno načelo postojećih popravnih institucija - jednostavno pogrešno. Jer je potpuno očito da u zatvorima, kad god se vrata zatvore i čuvara više nema na vidiku, vlada zakon džungle i jačega.

Kako spriječiti "Zakon džungle"?

Institut profesora Pfeiffera je zato izradio čitav katalog mjera kojim bi se promijenila svakodnevica, osobito u zatvorima sa zajedničkim ćelijama. Ćelije se smiju otvarati samo ako su prisutni i čuvari. Kao drugo, osobito stariji zatvori se moraju opremiti s mnogo više kamera - taj koncept "privatnosti" jednostavno je pokazao previše slabosti.

Kao treće, treba se sustavno razraditi metoda kažnjavanja zatočenika: isprva im se treba omogućiti prilično slobode u kretanju i ponašanju, ali čim postanu nasilni, ta sloboda im se treba postepeno ukidati. To je primijenjeno u jednom od zatvora gdje je provedeno ispitivanje i pokazalo se kako to daje veoma dobre rezultate. I na koncu - ali nipošto ne najmanje važno: konačno treba prestati štedjeti na zatvorima i treba zaposliti više čuvara.

I mnogi stručnjaci koji se bave zatvorskim sustavom slažu se s ovim prijedlozima. Ali na koncu, odlučuju oni koji u pravilu nikad nisu niti vidjeli neki zatvor iznutra - političari. A njemački političari su nedavno (početkom srpnja) prihvatili još oštriji zakon za malodobne prijestupnike.

Tim zakonom je predviđena i svojevrsna kazna zatvora "na probu". Naime, sud će moći osuditi malodoljetnika na uvjetnu kaznu, ali i odrediti "pravi" zatvor u najdužem trajanju od četiri tjedna - da ti mladi ljudi uopće vide, što je zatvor i što to znači da nigdje i niti na kojem mjestu više nemaju pravo sami otvoriti neka vrata i ući i izaći kako im se sviđa.

Profesor se pak hvata za glavu nad tim zakonom: kako sad izgledaju zatvori, to će za te mladiće biti samo "škola nasilja" i mjesto gdje će onda konačno shvatiti kako samo jači mogu preživjeti - i ništa drugo.