"Modrice nisu dokaz seksualnog zlostavljanja"

Kada ju je očuh po prvi put silovao, djevojčici je bilo svega 13 godina. Njezinu polusestru, pravu kćerku danas 48-godišnjeg nasilnika i silovatelja, seksualno je opsjedao od njezinog devetog rođendana. O dramama koje su se odvijale u jednom malom selu u Westerwaldu na zapadu Njemačke, nitko osim same obitelji nije imao pojma iako su one trajale u razdoblju od 1987. pa sve do ljeta 2010. godine. Tada je jedna od djevojčica konačno podnijela kaznenu prijavu. Sada, njemački mediji, šira javnost kao i stručnjaci ne postavljaju samo klasično pitanje – kako je moguće da nitko od susjeda ili prijatelja nikada nije niti posumnjao u tragediju koja se događala praktično ispred njihova nosa, već prije svega – koju je ulogu trebao a nije odigrao Ured za zaštitu djece i mladeži?

On je pastorci silovatelja doduše redovito postavljao pitanje o tome tko je otac njezinih sedmoro djece (na što je ona odgovarala svaki put navodeći nekog drugog muškarca), zakonska moć Ureda je time ujedno došla i do svoga kraja. Uredi za javnu ili socijalnu skrb u Njemačkoj naime ne posjeduju nikakvo zakonsko pravo koje bi im omogućilo da u pojedinim slučajevima narede gensko testiranje ili da pak nenajavljeno provedu kućni pretres.

Stražari bez alarmnog sustava

U Njemačkoj Uredi javne skrbi imaju prvenstveno ulogu zaštitnika kada su u pitanju djeca i mladež. Prema zakonu o pomoći djeci i mladeži, njemački socijalni zakon ovim Uredima takoreći dodjeljuje ulogu „stražara“. Socijalni radnici u spomenutim Uredima doduše samostalno prate zbivanja u određenim obiteljima, posebno u slučajevima kada postoje i najmanje sumnje za nasilje bilo koje vrste, no u pravilu to samo po sebi nije dovoljno. Kako su i sami posljednjih godina uvijek iznova naglašavali, upućeni su na pomoć, odnosno, na informacije susjeda, liječnika, babica, suradnika raznih drugih ustanova. No, te informacije nažalost, u pravilu nisu dovoljne.

„Čak i kada dobijemo neke informacije, one moraju tog nekog doista teretiti, odnosno, moraju biti potkrijepljene dokazima. Modrice same po sebi ne dokazuju neki seksualni prekršaj. Osim toga, morate znati da članovi obitelji često skrivaju počinitelje, da su žrtve u pravilu previše prestrašene i da se boje toga nekoga tko im nanosi zlo“, kaže voditelj jednog od Ureda javne skrbi. „I onda na kraju, kada se nešto dogodi, tada smo opet krivci mi, „nesposobni“ socijalni radnici“, dodaje on ne otkrivajući svoj identitet, kako se „nitko od njegovih kolega ne bi osjetio napadnutim ili kritiziranim“.

Što se tiče toga da žrtve same štite zlostavljače, potvrđuje to i najnoviji slučaj. Danas 28-godišnja mlada žena očigledno je u velikoj mjeri bila emocionalno potpuno ovisna o svom poočimu. U tom smislu je prema mišljenju Vere Falck, voditeljice udruge „Dunkelziffer e.V“ iz Hamburga, teško reći koliki je točan broj seksualno zlostavljane i iskorištavane djece. Pretpostavlja se međutim da je njihov broj deset do petnaest puta veći od službene brojke – a ona se kreće oko 16.000.

Dodatna školovanja za socijalne radnike

Urede za socijalnu skrb u Njemačkoj, međutim, potpomažu i mnogobrojne privatne organizacije i udruge za zaštitu djece i mladeži. Najpoznatiji među njima je Savez za zaštitu djece koji redovito nudi pomoć ne samo djeci već i bračnim partnerima. Jedan od voditelja Saveza, Arthur Kröhnert, kaže da „ postojeći zakoni u svakom slučaju moraju biti prerađeni kako bi uopće bila moguća zaštita djece od seksualnih prekršaja“ te da „njemačka vlada u tom smislu planira uvođenje novih zakona, odnosno, razna poboljšanja“. Jedno od njih trebalo bi biti dodatno školovanje za socijalne radnike koji rade u Uredima javne skrbi. „Time bi oni bili u stanju bolje i efikasnije tumačiti i reagirati na razne informacije a morali bi se i bolje povezati“, potvrđuje Kröhnert i dodaje da bi novim načinom rada ranije trebale biti „razotkrivene dramatične životne situacije pojedine djece i mladih“.

Inače, po njegovom mišljenju se situacija u javnosti kada je riječ o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju djece, u svakom slučaju posljednjih desetljeća i godina vidno poboljšala. „Od stava kako je riječ o glupostima i pretjerivanju, kako se na ovu temu još prije tridesetak godina gledalo, danas srećom više nije ništa ostalo. Djeca su naša budućnost i prema njima se moramo odnositi odgovorno“, zaključuje Arthur Kröhnert.

Autor: Wolgang Dick / Željka Telišman

Odg. urednik: Anto Janković