Kratak put do pakla za strance u Japanu

Chamballa Ally je u Japan stigao kao državljanin Tanzanije, makar je njegova supruga rođena u SAD i s dokumentima te zemlje ima poseban status u Japanu. Ali tamošnji službenici nisu imali sluha za takve međunarodne pojedinosti pa je Chamballa završio u logoru za deportaciju u Ushikuu.

Takav, potpuno drugačiji Japan od onog kojeg turisti žele vidjeti, Chamballa nikada neće zaboraviti. U sjenci goleme statue Bude logora u prefekturi Ibaraki je zatvoreno na stotine stranaca koji čekaju na deportaciju. Svaki dan su suočeni sa samovoljom čuvara, jadnim uvjetima i gužvom u logoru. On je dijelio malenu ćeliju sa strancima iz Šri Lanke, Indije i Filipina i nitko nije znao, kad će biti odlučeno o njegovoj sudbini. Neki su tamo sjedili već pola godine, bilo ih je koji su već čekali i 18 mjeseci.

"U Ushiku možete vidjeti samo visoke zidove oko sebe i nebo iznad vas", kaže Ally. "Ljudi su gledali televiziju, pokušavali nešto čitati ili su samo sjedili u očaju. Svi su već bili umorni od toliko stresa. Nitko od zatočenika nije bio kriminalac, ali nikoga se nije puštalo na slobodu i nitko nije znao kada će biti pušten da barem napusti Japan." Sve se tek svodilo na čekanje i najveća zabava mu je bila da smije igrati nogomet u malenom logorskom dvorištu - ali i to je trajalo samo kratko i čuvari su ih tjerali nazad u ćelije.

"Krivi ste dok se ne dokaže suprotno"

Najčešći "grijeh" tih stranaca je bila činjenica da su boravili u Japanu makar im je istekla viza ili su radili u toj zemlji bez valjane dozvole. To se ne odnosi tek na jednostavne radnike koji se u bogatom Japanu nadaju zaraditi koji jen. I mnogi Zapadnjaci, opčinjeni kulturom Japana i tamošnjim životom, ponekad "zaborave" na svoje dokumente.

To se dogodilo i Michaelu Toddu, odvjetniku iz Novog Zelanda koji danas ipak živi u Tokiju sa svojom suprugom iz Japana. Ali prije dvije godine je dospio u deportacijski centar u Osaki zbog, kako kaže, "nesporazuma" oko njegove vize i njegovog sudjelovanja u prosvjedima u Japanu protiv lova na delfine. On je u tom logoru proveo 42 dana, a niti on te dane nikada neće zaboraviti.

"Nisam niti slutio da je u Japanu baš tako loše. To je kao da dignete ruke u zrak i odreknete se baš svih građanskih prava kad uđete u ovu zemlju", izjavio je 2012. "U Japanu ste krivi sve dok ne dokažete da ste nevini. Čitav sistem je kao onaj prije 80 godina." Novozelandski odvjetnik i inače pati od povišenog krvnog tlaka, ali je čekao punih 45 sati dok se nije našao barem nekakav liječnik koji bi ga pregledao. "Govorio sam im kako bi mogao umrijeti, proživjeti srčani udar i da nema načina niti da se otvore vrata ćelije ako se nešto dogodi. Ljudi stalno umiru u tim japanskim logorima", tvrdi novozelandski odvjetnik.

Čudne smrti u logorima

I to na sve načine: on je osobno vidio jednog Iranca koji je urinirao u svojoj ćeliji kako bi barem nekako prosvjedovao što ga drže zatočenog kao divlju zvijer. Vidio je i osam japanskih čuvara koji su tukli jednog zatočenika iz Konga, a zna i za jednog čovjeka iz Nigerije čiju su čitavu obitelj pobili tamošnji muslimani i kojeg su u Japanu smjestili u ćeliju u kojoj su svi ostali zatočenici bili muslimani. Na katu ispod tog logora u Osaki su bile smještene žene - i bilo je bolje niti ne pitati, što se s njima događa.

Ipak, i službeni Japan je polako počeo uviđati kako se ne može tako odnositi prema strancima. Trenutno je zatočeno 23.133 stranaca u 16 manjih centara za deportaciju i tri velika, u Ibarakiju, Osaki i Nagasakiju. Sve češće prodiru vijesti o samoubojstvima tamošnjih zatočenika, o štrajkovima glađu i o smrti pod neizvjesnim okolnostima. Tako se ovog ožujka jedan Iranac navodno ugušio od hrane, a nedugo prije toga je i jedan građanin Kameruna pronađen u svojoj ćeliji bez svijesti. Prošlog ožujka su i međunarodne udruge prosvjedovale zbog slučaja u logoru u Rohingyi gdje je jedan državljanin Mianmara preminuo jer čuvari nisu pravodobno pozvali liječničku pomoć. Razlog: bili su na pauzi za objed.

Ipak, ne samo zbog pritiska međunarodnih organizacija i Ujedinjenih naroda, čitav niz japanskih dužnosnika se založilo za reformu propisa o useljavanju i priznavanju izbjeglica koji je na snazi još od 1951. godine. Jer i sud okruga Tokija je nedavno osudio japanske službenike koji su, po mišljenju tog japanskog suda, ilegalno vezali i zlostavljali državljana Gane kojem je istekla viza i kojeg su vodili na deportaciju u zračnu luku u Nariti 2010. Ali umjesto u avion, taj čovjek se ugušio od zahvata japanskih službenika.

Tradicionalno sumnjivi "stranci"

Zapravo, sve do devedesetih godina prošlog stoljeća je Japan tek rijetko i primjenjivao nekakve kaznene mjere protiv stranaca. Ali od kako je bivši guverner Tokija, Shintaro Ishihara objavio kako će "očistiti" tradicionalne četvrti za zabavu Shinujaku i Roppongi, iz Japana je protjerano više od 100 tisuća stranaca. Tu se onda očito jedva gledalo, tko su ti stranci: prostitutke i kriminalci iz tih sumnjivih četvrti su došli podjednako na udar zakona kao i razmjerno ugledni Zapadnjaci.

Tako je jedan poznati britanski glazbenik 1995. uhićen i bio je prisiljen kupiti avionsku kartu za Hong Kong po sumanuto visokoj cijeni. Nedugo nakon toga je uhićen i američki novinar Dan Bloom i to usred redakcije japanskog lista Daily Yomiuri jer su se nadležni službenici sjetili kako on živi i radi u Japanu već pet godina bez valjane dozvole. Novinar je proveo u samici 41 dan, bez ikakvog suđenja i pravnog postupka, a nakon toga su ga strpali u avion.

Japan je zemlja koja je stoljećima tradicionalno bila nepovjerljiva prema strancima. Ali to se ubrzano mijenja: u protekla dva desetljeća se udvostručio broj stranaca koji žive u toj zemlji čiji gradovi sve više postaju međunarodne metropole. U međuvremenu su oko 1,7% stanovništva stranci, ali ih doista ima i čiji dokumenti nisu baš posve "čisti". Očito toj zemlji još predstoji i urediti propise po kojima se prema takvim osobama onda neće odnositi kao u srednjem vijeku.