Praunuka umjesto kćerke

Taj dan u studenom 1977. ni po čemu nije izgledao da će biti različit od ostalih. U malenom primorskom mjestašcu u Niigata prefekturi na zapadu Japana se trinaestogodišnja Megumi Yokota (na naslovnoj fotografiji) ujutro spremila za školu. Poslije škole je trebala još otići na trening badmintona i doista, tamo se i oprostila od prijateljica. Ali kući nije stigla. Nikad više.

Tako je počeo užas za roditelje ove djevojčice, Sakie i Shigeru Yokota. Naravno, isprva nisu ništa znali. Kad je postalo izvjesno da njihova curica nije postala žrtva neke nesreće, ostala je još samo mogućnost kriminalnog djela nekog bolesnog zločinca. Ali nisu mogli niti slutiti da Megumi nipošto nije jedina koja je oteta i da je ona postala žrtvom doista bolesnog zločina kojeg je počinila čitava država: Sjeverna Koreja.

Kako da nauče svakodnevnicu?

Naime, u sedamdesetima i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća je Sjeverna Koreja smislila novi plan kako da uvježba svoje špijune. Znalo se da je tajna služba Sovjetskog Saveza izgradila čitava mala sela poput onih na Zapadu kako bi se špijuni naučili nečemu što je nama banalno: kako koristiti automat za Coca Colu, kupovati u zapadnim samoposluživanjima, plaćati čekom ili kreditnom karticom... Sve su to sitnice koje su bile potpuno različite od života u "radničkom raju" i gdje bi stranci odmah lako mogli postati sumnjivi.

A dok je Sovjetski Savez još imao "učitelja" sa Zapada koji su dragovoljno došli u zemlju proletera, Sjeverna Koreja je za svoje špijune odlučila na drugi način nabaviti takve "učitelje": otmicom. To nipošto nisu trebali biti vojnici ili stručnjaci u pogonima moderne tehnologije. Takve otmice bi neminovno izazvale pažnju i znatiželju protivnika. To su trebali biti obični građani koji bi špijune Sjeverne Koreje trebali naučiti obične stvari, jezik i običaje, što priliči i kako se ponašati. Dobro je i da je žrtva mlada jer se takva "investicija" treba isplatiti. Ukratko, Megumi Yokota je bila savršena za Sjevernokoreance.

Masovni zločin Sjeverne Koreje

Postoje indicije kako su špijuni Pjongjanga otimali građane i drugih zemalja, Tajlanda, čak i Rumunjske. Ali mnogo toga se o tom bizarnom programu još uvijek ne zna. U svakom slučaju, Japan kao susjed Sjeverne Koreje i jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta je bio posebno zanimljiv. Koliko je Japanaca oteto, niti to se ne zna. Možda ih je bilo i više od 300.

Agonija njenih roditelja tako traje već gotovo četiri desetljeća. Majka, sada već 78 godišnja starica Sakie Yokota priznaje: "Prvih dvadeset godina su bile najgore jer nije bilo nikakvih informacija. Bilo je dana u prvih pet godina da sam bila na granici ludila. Pitala sam se, kako je moguće da netko, kao naša kćerka, može jednostavno nestati, što smo mi pogriješili. Bila sam potpuno iscrpljena i izgubila sam volju za životom. Onda sam otkrila utjehu vjeri i nadala sam se da barem Bog može riješiti ovu nedoumicu."

Možda ne baš svevišnji, ali je ipak međunarodni pritisak naveo Sjevernu Koreju da tek 2002. prizna svoje nedjelo. Službeni izvori te zemlje su potvrdili otmicu ukupno 13 građana Japana, uključujući i Megumi. Preživjelima je nakon toga dopušten odlazak u domovinu, ali za nekadašnju japansku djevojčicu je sve to bilo prekasno. Pjongjang je objavio kako je Megumi još 1994. počinila samoubojstvo.

Prašuma laži i obmana

Sakie i Shigeru Yokota su već naučili kako se komunističkim dužnosnicima Sjeverne Koreje jednostavno baš ništa ne može vjerovati. Kao dokaz za smrt njihove kćerke je stigla urna s njenim pepelom, jer je navodno poslije samoubojstva kremirana. Ali i iz tih ostataka su japanski stručnjaci uspjeli naći dovoljno genetskog tkiva kako bi nedvojbeno utvrdili kako pepeo iz Sjeverne Koreje potječe od nekog - muškarca.

Tako agonija zapravo još traje, jer roditelji kao roditelji; jednostavno ne žele vjerovati da njihova Megumi nije više živa. Tim više što postoje službeni dokumenti Sjeverne Koreje o strancima na njenom području koja ukazuju kako je još 2004. Megumi bila živa.

U svoj toj tragediji, praktično istovremeno kad je Sjeverna Koreja priznala otmicu njihove kćerke, od tamo im je stiglo i posve drugačije pismo. Napisala ga je Kim Eun-gyong i predstavila se kao njihova - unuka! Tada je bila podjednako stara kao njihova kćerka kada je bila oteta i izrazila je želju da upozna svog djedu i baku. Naravno, ona je bila državljanka Sjeverne Koreje i jedina je mogućnost bila da bračni par Yokota dođu u zemlju koja je počinila taj zločin.

Da li se sresti s unukom?

Sakie i Shigeru Yokota nisu mogli i nisu željeli otići u Sjevernu Koreju. Osjećali su kako bi na taj način nekako prihvatili zločin otmice koji je počinio tamošnji režim i da prihvaćaju činjenicu da Megumi više nije živa. Ali ovog mjeseca su konačno prihvatili susret s unukom na "neutralnom terenu", u glavnom gradu Mongolije Ulan Batoru.

"Meni je sad 81 godina i veoma dobro osjećam kako više nemam mnogo vremena", priznaje gospodin Yokota. "To je bio najveći razlog da ipak odem i susretnem se s mojom unukom". Ipak, otac otete djevojčice se nada kako će taj susret potaknuti i rješavanje pitanja drugih otetih Japanaca: "To će možda potaći razmjenu podataka između vlada Japana i Sjeverne Koreje. U travnju su planirani bilateralni razgovori u Pekingu, ali o pitanu otetih građana Japana će se već raspravljati i prije toga. Zato mislim da smo učinili ispravnu stvar kad smo pristali na ovaj susret", objavio je Shigeru Yokota.

Za Sakie Yokota su svi ovi politički razlozi bili manje važni, tim više što je Kim Eun-gyong, sada već odrasla mlada žena, došla na sastanak sa malenom curicom, njenom kćerkom i praunukom para iz Japana! "Od prvog dana kad smo čuli da imamo unuku smo se brinuli da li je dobro i da li je sretna. Utoliko je bilo izuzetno vidjeti je i znati da je zdrava. A njena beba je mala buca, baš kao što je bila i Megumi. I stalno se smije. To je bio kao sretan san kad sam se srela s njima, ali negdje u meni je tu uvijek i razlog, zašto su se zatekli tamo gdje jesu", priznaje starica.