Komentar: Zločin je zločin
Glasna šutnja predsjednika Njemačke biskupske konferencije, kardinala Marxa, o eskalaciji unutar američke Crkve po pitanju zlostavljanja dala je naslutiti da će istraživanje koje su potaknuli njemački biskupi ponuditi – nove brojke. I one nažalost neće biti i posljednje. Jer nisu dostupni još svi dokumenti. I, mnogo važnije: istraženi su samo arhivi biskupija, odnosno svećenika koji rade u dijecezama. Tek predstoji istraživanje raznih redova, koji su bili ili su još uvijek jako angažirani po školama i u radu s djecom i mladima.
Bez državnih istražitelja u crkvenim arhivima
Nijemci su poznati kao temeljita nacija. Tako su katolički biskupi u Njemačkoj 2014. naložili opsežno znanstveno istraživanje zlostavljanja u redovima Crkve. No, s jednim velikim ALI: temu se trebalo istražiti po crkvenom nalogu, država se nije smjela u to petljati.
Time je vodstvo Crkve, koje je te godine bilo, a i danas je, još pod šokom skandala oko zlostavljanja otkrivenog 2010., spriječilo snažniju državnu intervenciju. U SAD-u državni odvjetnici u sve više saveznih država te policijski istražitelji preuzimaju postupak razjašnjavanja zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. I puno toga šokantnoga će još izbiti na vidjelo o tradicionalnim strukturama, a to će sigurno „pogoditi" i poneke ljude iz vodećih struktura.
Državnu je intervenciju i uvid u dokumente Crkva htjela spriječiti. Valjda iz skrbi prema svojim suradnicima. Ali što ako se sad ispostavi da se za većinu slučajeva nije saznalo od Crkve, već kroz zahtjeve za odštetom žrtava zlostavljanja? I da je uobičajena praksa bila premještanje počinitelja, a da se njihovu novu sredinu ne informira o počinjenim zločinima – jer se tu ne radi ni o čemu drugom nego o zločinima? Da u velikoj većini obuhvaćenih slučajeva uopće nisu pokrenuti ni crkveno-pravni postupci (a pogotovo ne kazneno-pravni ili procesi civilnog prava)?
Debata o zlostavljanju i strukturi, strukturama osoblja i moći u Crkvi, mora se nastaviti – pogotovo nakon nove studije koja dokumentira postojanje tisuća žrtava, studije koja nadilazi razmjere pravno istražnih postupaka. Ona je napredak. Ali Crkva mora biti iskrena. A to znači da „nultu stopu tolerancije" stvarno i provede u praksi – to je ono što naglašavaju i biskupi, a uvijek iznova i papa Franjo. To za biskupe možda neće biti lako, zato što eventualno i sami poznaju neke od počinitelja. Ali „nulta stopa tolerancije" znači „nulta stopa tolerancije", u suprotnom se žrtve ostavlja na cjedilu po drugi put – a i samog sebe.
Globalna dimenzija problema
Sama činjenica da je baš na dan (valjda slučajno) kada su procurile informacije o rezultatima njemačke istrage, Vatikan priopćio da je papa Franjo na sastanak u veljači pozvao predsjednike svih 80-tak biskupskih konferencija iz cijelog svijeta, pokazuje globalne dimenzije ove teme. Ništa se ne treba uljepšavati: zlostavljanja je bilo i ima ga ne samo u crkvama u SAD-u i Njemačkoj, već i u Poljskoj i Italiji, posvuda u Africi ili Aziji. Sve druge interpretacije su samo puste želje. Zlostavljanje može ugroziti egzistenciju Crkve u njezinoj srži. I ne samo zbog toga što su crkve u SAD-u i Njemačkoj najbogatije i najviše pomažu drugim crkvama diljem svijeta.
Tako jasnija postaje nužnost vođenja debate o promjenama sustava. Možda je prošlo vrijeme Crkve u kojoj su u centru svećenici, odnosno muškarci. Na kraći ili duži rok. Tu se sad može dogmatski uzviknuti: Ne! Ali tko će, molim lijepo, bez temeljite promjene uopće ubuduće vjerovati ovakvoj Crkvi?