'Žrtve seksualnog zlostavljanja osjećaju sram'

Njemačka biskupska konferencija je u ponedjeljak (24.3.) objavila da je osnovala znanstveni konzorcij čija je zadaća rasvjetljavanje slučajeva seksualnog zlostavljanja djece i mladih u crkvama i crkvenim institucijama. Prethodni projekt s istim ciljem je propao. Crkva je tada kao razlog navela nedostatak povjerenja, a voditelj znanstvenog tima je pak tvrdio da mu Katolička crkva želi propisivati što od materijala smije koristiti i objavljivati.

No na koji način funkcionira to zlostavljanje djece kada su počinitelji svećenici? Novinarka Ebba Hagenberg-Miliu u svojoj knjizi "Nepobožno brdo" to pokušava objasniti na primjeru jezuitske gimnazije Alosius u Bonnu.

DW: Što je zapravo posebno perfidno u slučajevima kada svećenici i drugi duhovnici zlostavljaju i seksualno iskorištavaju djecu?

Ebba Hagenberg-Miliu: Mislim da djeca u ovim slučajevim lakše padaju u zamke budući da se radi o počiniteljima koji stoje na pijedestalu i propovijedaju. Oni su takoreći „ljudi poslani od Boga“. U slučaju gimnazije Alosius su svećenici ujedno bili i odgajatelji. Djeca koja su živjela u internatu kao i učenici u školi su bili njihovi štićenici.

Imate li dojam da se Crkva doista želi suočiti s ovim slučajevima i rasvjetliti ih?

Mislim da je u početku bilo teško odnositi se prema tome. Posebno u gimnaziji Alosius. Ovdje su bili optuženi i suradnici jezuitske gimnazije, odnosno internata kao i iz škole AKO-PRO seminara, zbog čega je sama tematika u ovoj ustanovi bila teža nego u drugim školama. Proces je ovdje trajao duže nego drugdje zbog količine, čitavog niza kaznenih prijava. Pa ipak, mislim da su se i gimnazija kao i sam red jezuita tada trudili. No, tijekom višegodišnjeg procesa razjašnjavanja, kažu žrtve, Crkvu se doista trebalo prisiljavati na djelovanje.

Na koji su se način ovdje događala zlostavljanja i iskorištavanja djece?

U svakom slučaju je bilo seksualnog zlostavljanja. Osim toga, bivši direktor ove škole desetljećima je fotografirao nage učenike. Slike su snimljene dok su oni boravili u toj školskoj ustanovi. Bilo je i slučajeva psihičkog i tjelesnog nasilja, različitih vrsta „igara“. Izvještaji kasnije istrage pokazuju da je direktno bilo pogođeno 60 osoba te da postoji 23 osumnjičenih – među njima je bilo i svećenika, odgajatelja i učitelja. Sve se to događalo tijekom šest desetljeća – kontinuirano.

Po Vašem mišljenju, zašto je žrtvama teško govoriti o patnji kroz koju su prošli?

Koji još muškarac rado govori o tome da je bio seksualnom zlostavljan i iskorištavan i kao takav u slabijem, nemoćnom položaju? To je doista jako teško. S druge, i to kaže svaki psiholog, kada je riječ o seksualnom zlostavljanju, stvari izlaze na vidjelo tek nakon što su prošla desetljeća. Znači, o tim djelima se godinama ne govori i tek kasnije, malo po malo se počinje slagati mozaik. Tek tada kada je slika koliko toliko bila potpuna i nakon što je 2010. na vidjelo počeo izlaziti skandal vezan za seksualna i druga zlostavljanja djece na crkvenim školama i internatima, žrtve su pronašle hrabrosti i počele o tome govoriti. Ujedno su oni tada po prvi put priznali i sebi samima što se dogodilo, ali i članovima obitelji i prijateljima. Tada u pojedinim trenucima osoba počinje uviđati i razumijeti zašto često osjeća određenu emocionalnu hladnoću. Muškarci su tada počeli i realizirati svoj strah da svojoj ne učine isto…

Što je žrtvama danas važno?

One žele da njihove priče budu iznešene u javnost, u gimnaziju. Oni žele imati mogućnost da sa zainteresiranima o tome diskutiraju. Simbolično gledano, to bi bilo važno. Osim toga, pored same gimnazije se nalazi i groblje na kojem su pokopani mnogi svećenici optuženi da su počinili tešku zlouporabu svoje moći. Žrtve stoga priželjkuju da se tamo postavi neki spomenik koji bi podsjećao na to što se ovdje dogodilo.

Vi ste i sami majka. Kako Vi štitite svoju djecu od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja?

Postoje razni programi kojima se jača djecu kako bi ona mogla reći Ne. Mislim da se djecu može jačati i u obitelj, da nauče kroz svijet koračati širom otvorenih očiju i da kažu kada im se nešto dogodi. Teško je kod djece koja se nalaze u internatima jer ona tjednima nisu sa svojim majkama. No, jedna je stvar naučiti djecu kako da se zaštite a jedna sasvim druga je ona koja se tiče odraslih. Radi se o njihovoj zadaći da uvijek iznova postavljaju pitanja, da ne zatvaraju oči, da ne kažu jednostavno: “To je jedna odlična škola za koju plaćam puno novaca – dakle, u toj školi je sve super“. Bez obzira o kojoj je školi riječ uvijek moramo imati širom otvorene oči.