Kako KP Kine piše povijest?

Narod se već tjednima priprema na veliki događaj. Očekuje se ogromna vojna parada s deset tisuća sudionika u Pekingu te razne manifestacije diljem zemlje. U Palači nacionalnosti u zapadnom Pekingu posjetitelji se guraju kroz novu izložbu s temom: društveni napredak u manjinskim regijama . Na šarenim slikama i pločama se vide sretni ljudi u Tibetu, Xinjiangu i unutarnjoj Mongoliji. Mlade žene u šarenoj odjeći vode kroz izložbu.

Izložba je dio ogromne proslave 60. rođendana Narodne Republike Kine. Želi se pokazati harmoniju i gospodarski napredak. Ali se škakljive teme i dalje guraju pod tepih. O zahtjevima Tibeta ili Xinjianga za nezavisnošću uopće se ne govori.

„Trenutačno je svaki opis povijesti Kine lažan“

Što ne ide uz sliku društvenog mira, samo se prešuti – na izložbama kao i u školskim knjigama. Ne govori se o događajima na Trgu nebeskog mira kao ni o kulturnoj revoluciji. Službenoj verziji povijesti se jednostavno ne može vjerovati, tvrdi kritični novinar Li Datong: "Trenutačno je svaki opis povijesti Kine lažan. Sve je laž. Partija kontrolira sve medije – od školskih knjiga do radija i televizije, jednostavno sve medije.“

Li je na vlastitom tijelu osjetio kako je kada se postavljaju neugodna pitanja. Zbog kratkog eseja o Boksačkom ustanku od prije 100 godina je dobio otkaz. Od tada je gorki protivnik KP-a.

Kina ima čitav niz ustanova koje brinu o tome da se negativni osvrti na kinesku povijest ne čuju. Unutar ministarstva znanosti ima odjel koji kontrolira školske knjige. Krovna ustanova za cenzuru GAPP kontrolira sve ostalo.

Profesor Xiao s Instituta za marksizam u Pekingu kaže da svaki povjesničar zna koje teme su tabu. „GAPP nam ne daje konkretne smjernice što smijemo objaviti, a što ne. Ali sami u sebi znamo da o nekim stvarima kao o kulturnoj revoluciji ne smijemo pisati.“

Selektivno pisanje povijesti ima i čudnih oblika, pogotovo u vezi s osnivačem države Mao Tse Tungom. Tako su npr. Narodne novine na svojim internetskim stranicama objavile glavne događaje prošlih 60 godina. Spominje se "oslobođenje" Tibeta 1951., ali svi ostali događaji do Maove smrti 1976. se ignoriraju. Profesor Xiao kaže da to nema veze s pisanjem povijesti: „Kod nas se povijest ne prepričava, nego se izmišlja. Negativne stvari o vladi se prešute, pozitivne naglase.“

Mao kao istinski demokrat

Trešti glazba iz filma „Osnivanje jedne republike“. Ovaj film već nekoliko dana igra u kinima. Dvosatna skupa drama portretira KP kao spasitelja kineskog naroda i Mao Tse Tunga kao sposobnog vojnog stratega i istinskog demokrata, koji je nakon pobjede nad nacionalistima sve strane doveo za jedan stol.

Djelo završava proglašavanjem Narodne Republike Kine. Što se nakon toga dogodilo s kritičarima, kao uvijek ostaje nespomenuto. Film slikovito pokazuje kako se kineska povijest koristi kao instrument za propagandu. Mao se glorificira, zločini se ignoriraju. Novinar Li ima objašnjenje: „Partija mora u svim svojim strukturama nastaviti nasljeđe Maoa. Ako njega napuste, nastaje demokracija. Zato se ne mogu odreći Maoa. U gospodarstvu su ga se davno riješili, ali u politici ne mogu. Stranka proturiječi sama sebi.“

„Svi smo velika obitelj“- pjevaju djeca u TV-reklami. Za 60. rođendan se u svim školama održava nastava iz patriotizma. No suočavanje s poviješću se ne događa. Mladi Kinezi imaju samo djelomično znanje o vlastitoj povijesti. Dok Kina sama sebe slavi, kritični intelektualci kao Li Datong traže napokon veliku povijesnu debatu: „Treba nam pokret sličan renesansi na zapadu. Moramo povijest proučiti te iz nje naučiti. Ali to bi značilo kraj jednostranačke vladavine.“

Autor: Ruth Kirchner/ mj

Odg. ur.: Anto Janković