Kad djeca pišu književnost za djecu
21. svibnja 2009
Udruga "Buchkinder" u Leipzigu ponosi se vrlo mladim suradnicima. Naime, u njoj dječaci i djevojčice između 4 i 16 godina sami pišu i objavljuju knjige s vlastitim pričama. Izdavač i lektor njima nisu potrebni. Od same ideje preko izrade slika pa sve do gotove knjige sve je u rukama djece - angažirani odrasli samo im pružaju podršku. Udruga je osnovana 2001., a dosad je objavljeno preko 130 priča o vilama i zmajevima, stresu u školi i prvoj ljubavi. No, dugačak je put do gotove knjige.
Pripovjedači, pisci, crtači, tiskari …
"Đavolje oko" priča je o princezi koja je opsjednuta đavlom, a osmogodišnji autor, Linus, vrlo je ponosan na svoje djelo i sadržaj priče: "Najgore je to što kralj nije prepoznao svoju kćerku, zbog toga je gurnuo ružnu curu s balkona, jer je mislio kako to nije njegova kćerka." Priča završava tako da se princeza na kraju i uda za đavla. Godinu dana Linus je radio na svojoj priči, a to je prikladno vrijeme, smatra on: "Inače to traje tako dugo. Mora se naći naslov, razmisliti o priči i o tome koje slike uzeti. Zatim sam to moraš tiskati." Linus nije jedini "sveznajući" autor u udruzi. Svi su oni pripovjedači, pisci, crtači i tiskari. U podrumu udruge nalazi se cijeli niz opreme koja je potrebna za izdavanje knjiga. Kreativno središte prije svega je stol na kojem se ideje prenose na papir. U slučaju da dođe do kreativne blokade tu pomaže Ralph-Uwe Lange, osnivač udruge. "Djeca zajedno sjede za ovim stolom i tu nastaju slike, a na osnovi njih i tekst. Naravno, tekst svatko sam piše, ali za ovim velikim stolom ipak svi zajedno rade na tekstovima", priča Lange.
Priča je započela sa šačicom djece u jednom starom stanu, a danas se razvila u uspješnu poslovnu priču. Više od 100 djevojčica i dječaka tjedno posjećuje tečajeve u kojima spajaju maštu sa svakidašnjicom. Vještice i zmajevi lete kroz prostor, sve dok ih se ne uhvati i ne smjesti među dvije tvrde korice knjige - i to sve bez ikakvog pritiska i gramatike. Ono što je važno to je kreativni proces, što je zapravo drugačije, smatra Lange: "Smatram kako je bolje da se djeca prvo sama izražavaju, da prvo prođu kaos kako bi onda sami došli do vlastite priče. Na taj način više usvajaju i žele više toga učiti. Ovdje postižu bolje rezultate nego u školi." Inspiraciju se ne može dobiti na pritisak nekog gumba, za to treba vremena. 12-godišnja Annika ideju je dobila u snu. U udruzi Buchkinder od svog je sna napravila knjigu. Svaku srijedu Annika dolazi u udrugu u kojoj je već stekla mnogo prijatelja. A u slučaju da nekada nedostaje prava zamisao - ona se kad-tad pojavi. "Svi su ovdje ljubazni, međusobno si dajemo savjete, a u slučaju kada nam nedostaje ideja onda pričamo o tome što se sve dogodilo u školi. Tada dobijemo neku ideju i odmah je zapišemo", priča oduševljena Annika.
Autor: Sven Nähbrich / M. Ljubičić
Odg. ur.: Anto Janković