Gauck: "Ne smijemo poticati mržnju"

Tradicionalni božićni govor njemačkog predsjednika ove godine je pod dojmom napada u Berlinu u kojem je dvanaest ljudi poginulo i 53 ranjeno. Navečer 19. prosinca ubojica, najvjerojatnije Anis Amri, kamionom se zaletio u masu ljudi koji su se okupili na Božićnom sajmu u centru glavnog grada. "Ti brojni mrtvi i ranjeni u Berlinu vrlo su nas uplašili i uznemirili", kaže Joachim Gauck. Ljudi su osjetili bijes i ljutnju, strah i nemoć.

To su osjećaji koji nas ne bi trebali potpuno obuzeti, a još manje pretvoriti se u mržnju i nasilje. Umjesto toga, sada moramo zbiti redove i braniti ljudskost, kaže Gauck u svojoj posljednjoj božićnoj poruci kao predsjednik Njemačke.

Umjerena politička rasprava

Jasno se osjeti njegova briga zbog moguće radikalizacije društva, prije svega u političkoj raspravi o izbjeglicama. "Posebno u vremenima terorističkih napada ne bi smjeli produbiti jaz u našem društvu, ne bi smjeli paušalno sumnjičiti čitave grupe ili okrivljavati političare", kaže Gauck.

To ne znači da se treba odreći političke debate o uzrocima i posljedicama napada. U Njemačkoj mora biti rasprave o izbjegličkoj politici i sigurnosti, ali umjereno i uz poštovanje političkih protivnika. Za Gaucka, bivšeg evangeličkog svećenika, to ima veze s kršćanskom porukom Božića. "Baš ovih dana bi trebali razmišljati o tome što čini Božić i što je postalo dio naše kulture."

Zahvalnost mnogima

Predsjednik je pozvao građane da imaju "povjerenja u svoju zemlji" i da učine sve što je moguće da bi društvo ostalo "mjesto solidarnog zajedništva" i to "čak i danas, kada se ono hvata u koštac s neriješenim problemima". On time ne opisuje "snove", kaže Gauck, već govori o "realnosti". On je kao predsjednik stalno sretao ljude koji "svojim radom Njemačku čine ugodnijom za život, pouzdanom". To se događa na poslu, u slobodno vrijeme, u obitelji ili prilikom dobrovoljnog angažmana.

Predsjednik je sa zahvalnošću posebno spomenuo medicinske sestre, njegovatelje, odgojiteljice, prosvjetne radnike, vojnike i policajce, ali i "angažirane sindikalce i odgovorne poduzetnike, socijalne radnike i sve one koji se brinu da u društvu vlada red". Zahvalnost je upućena i "mnogim dobrovoljcima koji pomažu oko izbjeglica i pokazuju da se ono što je strano ne mora odbiti da bi se ono vlastito sačuvalo i živjelo". Društvo cijeni „pouzdani rad" ovih ljudi, posebno u nesigurnim vremenima: "Ne zato što čine nešto izuzetno, već zato što oni nešto obično rade izuzetno dobro."