S periferije ka centru, a ne obrnuto

Ako budemo i dalje živjeli kao sada, bit će nam potrebna bar jedna i pol Zemlja. Za to su u velikoj mjeri odgovorne države koje se sada sastaju na summitu G20 u Hamburgu. Dok se troše resursi svih zemalja. Dobro bi nam došla neka vrsta zaštite potrošača za planet Zemlju, svojevrsni limit na gramzivost. Umjesto toga, imamo konzumentski summit koji iz resursa nešeg planeta izvlači maksimalan kapital. Za neke donositelje odluka su i ljudi koji nastanjuju ovu planetu samo jedan od mnogih resursa koji treba unovčiti. A ipak javno govore o nastojanjima da se svijet učini boljim. Boljim – za koga zapravo?

Ništa nećemo imati od toga što će deseci novinara, aktivista i znanstvenika tim povodom još jednom ukazati na to koliko djece na ovom svijetu svake minute umre od gladi. Ništa nam neće donijeti to što ćemo još jednom reći kako je raspodijeljeno koliko postotaka bogatstva. Glavna odlika demokratskih društava u 21. stoljeću je, naime, gluhoća koja se pojavljuje kada trebamo probaviti loše vijesti – i osjećaj nemoći naspram Golijata.

Zbog te nemoći, David više ne stupa u arenu. Ta veličanstvena legenda, koja je ljude oduvijek ohrabrivala da ne zaziru od borbe protiv velikih i moćnih, više nas ne hrani. Vjere u pobjedu Davida nad Golijatom je nestalo. A baš bi države o kojima se na ovakvim sastancima donose odluke a da ih nitko ništa ne pita, bile David kojemu bi vrijeme bilo potrebno da pobijedi Golijata.

Traženje slabe točke

Vjerodostojni protest treba iskustva i stavove gubitnika globalizacije, i u Europi i izvan nje. Oni su sila koja bi sada bila potrebna da se jedan difuzan protest pretvori u politički pokret. Protivnici ovog sustava već dva desetljeća ne mogu naći slabu točku na kojoj bi njihova kritika dovela do konkretnih promjena u realnim odnosima.

Moćnici, umjesto toga, s ovim protestom računaju kao s varijablom u općem ustavu koja se može kontrolirati. Sustavu je protest štoviše potreban da bi se mogao predstavljati kao otvoren. Protest smije ometati jedan ovako veliki događaj – ali ne i sustv kao takav. Ono što nedostaje jest politička probojna sila koju ne može, kao sada u Hamburgu, zamijeniti sirovo nasilje.

Protest kao dekoracija

Ranije su radnici masovno izlazili na ulice, a političari strahovali od društvenih previranja koja je donosio sljedeći dan. Današnji bogataši plješću raznovrsnosti mišljenja, a nakon toga nastavljaju raditi po starom. Ali, raznolikost mišljenja nije ukras zabetoniranih konstelacija ovoga svijeta. Mi svoje mišljenje ne izražavamo da bismo slavili slobodu mišljenja kao takvu, već zato što hoćemo promjene.

Zapadne demokracije su oduzele moć protestu. Paradoksalno je to što je s nasilnim protestima stvar najlakša: krivično djelo je po prirodi stvari iznad nepravde na koju se ukazuje. Kada su radnici u prošlom stoljeću izlazii na barikade, borili su se za konkretne stvari kao što je osmosatno radno vrijeme. A danas? Vodi se borba protiv kompleksnih i apstraktnih odnosa. Ali ne traže se konkretne mjere za stanje protiv kojega se prosvjeduje. To je bilo tako u slučaju pokreta  "Occupy", "Los Indignados" i "Nuit Debout". A onaj tko ne iznosi konkretne zahtjeve postaje društvena plastika za koju će moćnici moći reći: gledajte, demokracije to dozvoljavaju, to je slobodni Zapad!

Neslužbeni susreti postaju važniji

A upravo bi eksploatirane i marginalizirane zemlje mogle pomoći pri formuliranju konkretnih zahtjeva. U Hamburgu se sastaje samo nekolicina izrabanih šefova vlada europskih zemalja. Uz njih su tu i predstavnici EU-a Tusk i Juncker koje nisu izabrali građani. Centralne zemlje Europe, na koje se već i u EU premalo obraća pažnja, nedostaju. O svjetskoj politici se sve više odlučuje na neslužbenim sastancima. A Trump ponovno skuplja bodove kod onih koji se smatraju zapostavljenima, kod Poljaka koji, naravno, nisu dovoljno punoljetni za sudjelovanje na summitu. A za Trumpa su sada srce Europe.

Europske zemlje ne smiju dozvoliti da budu instrumentalizirane. Europa mora biti srce. Ovakvi summiti stavalju na kocku taj osjećaj jedinstva. Moćne zemlje EU-a u Hamburgu pregovaraju s Kinom o budućnosti Europe pa samim tim i manje moćnih zemalja EU-a, bez mogućnosti da se izabrani zastupnici interesa dotičnih zemalja umiješaju. Ah, kako je demokracija laka u vremenu globalizacije!

Ometati s periferije

Nabrajanja nepravdi ovoga svijeta i bezočne eksploatacije planeta u korist manjine paraliziraju Europu. Nepravedna raspodjela blagostanja vodi u desolidarizaciju. Morala bi ponovno biti stvorena neka internacionala, valjalo bi podsjetiti na humanost. Građani svijeta bi trebali nešto suprotstaviti spektaklu koncentriranja moći. Čovjek ne postoji zbog privrede. Pa ni ovaj planet.

Zašto smo zapravo tu? Odgovore na to pitanje bismo što prije morali iznijeti ovom prividno zacementiranom svjetskom poretku. Za početak bi navodna periferija mogla ometati summit G20 koji misli da probleme ovoga svijeta može rješavati bez onih kojih se ti problemi tiču.

Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorica kazališnih komada i novinarka. Rođena je kao kćer hrvatskih doseljenika u Waiblingenu. Trenutno u Heidelbergu. Nedavno je objavila roman "Made in Germany – što je njemačko u Njemačkoj?" U njemu piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje.