Moja Europa: Put kroz europske bolnice

Nedavno sam se okliznula na jednom kamenu i to je skupo platio moj gležanj. I to ne u Berlinu, već u malom grčkom mjestu Maniju na Peloponezu. Izgleda da je lakše prelaziti granice EU nego administrativne i regionalne granice unutar jedne zemlje. Da bi došla do najbliže bolnice u Kalamati, morala sam na granici dvije grčke pokrajine prijeći iz jedno u drugo vozilo hitne pomoći koje je samo zbog mene poslano iz Kalamate. Kasnije, u Berlinu su me morali na aerodromu dočekati prijatelji usred noći i odvesti me u bolnicu. Jer ta zračna luka Berlina teoretski leži u pokrajini Brandenburg, a ja sam trebala u bolnicu grada-pokrajine Berlin. Bolnički transport tako - nije moguć.

U financijskoj krizi, rođaci su nezamjenljivi

Ali ja sam željela i morala doći u Berlin. Tri dana u grčkoj bolnici su me uvjerili da na operaciju ipak odem u Njemačkoj. Usprkos odličnih i stručnih liječnika o kojima sam čula samo dobro, ali su me zaprepastile posljedice grčke financijske krize na tamošnje zdravstvo. Osoblja ima malo i radi sve što treba, čak i čišćenje tako da je preopterećeno.

Nema niti najosnovnijih pomagala poput invalidskih kolica, štaka, zavoja. Pacijentima koji ne mogu hodati automatski se stavlja kateter i primaju antibiotike ako nemaju uz sebe nekoga tko im može pomoći pri takvoj nuždi. Utjeha je bila hrana: dva odlična, domaća topla obroka dnevno.

I nakon operacije se ne može bez rođaka ili prijatelja. Članovi obitelji su živjeli u bolnici kod svojih bolesnika,  spavali na sklopivim krevetima i neugodnim stolicama, nosili im sve što treba, kupovali lijekove i pomagala u gradu. Umorno osoblje je bilo bez volje, bez strpljenja i ne osobito ljubazno. Te okolnosti su me podsjećale na bolest mog oca u Rumunjskoj prije nekoliko godina. Tamo je povrh toga još dolazilo i za život važno mito koje treba dati bolničkom osoblju.

Bolnica kao poduzeće

Kad sam stigla u berlinsku bolnicu, osjećala sam se kao da sam u raju. Ljubazno, strpljivo osoblje spremno da pomogne. Vrhunski kirurzi koji su me obilazili dva puta na dan. Medicinske sestre i njegovatelji koji se neviđenom predanošću bave pacijentima. I onda fizioterapeuti, maseri, higijensko i drugo pomoćno osoblje. Svakog dana čista spavaćica, svježa posteljina, ručnici, pribor za pranje. Za svakog pacijenta telefon, televizor, kolica, štake. Čaj i kava čitav dan koliko hoćete. Čak je u blizini bila i jedna kavana.

Prvi problemi su počeli sa hranom. Obroci su stizali preko jednog servisa. Izgleda da ne samo kako nije imao pojma o pravilima ishrane za bolesnike, nego nije baš znao niti kako nešto skuhati. I redovito je slao na primjer oboljelima od celijačne bolesti ono što ne smiju jesti. Ponekad je na listiću bio čak i ispisan upitnik. Hrana nipošto nije poticala oporavak.

Žalite se, savjetovale su sestre. Pacijenti su mušterije. A mušterija je kralj. Bolnica je poduzeće koje mora poslovati sa dobiti. Dionice bolnica su na burzi. Naplaćuje se svaki medicinski slučaj, ne proces i dani oporavka. Što je brže pacijent otišao iz bolnice, to je zarada veća.

Krivi put

Ali kuda s pacijentom poslije teške operacije gležnja koji nema nikoga kod kuće da se brine o njemu? I koji je mlađi od 75 godina? Upala sam u rupu u sustavu i postala pacijentica koja ne želi napustiti bolnicu dok se ne nađe rješenje. Na brzinu se nešto izmislilo: stavljena sam na prijelaznu njegu. Bolnice moraju paziti kakvu ocjenu će dobiti od pacijenata. A kad pacijent traži, onda se nađu i izvanredne mjere.

Ali čini mi se da nitko tko doista ovdje radi u zdravstvu, dakle liječnici, medicinske sestre, njegovatelji i drugo osoblje, uopće pristaje pacijente smatrati mušterijama, a njihove bolnice kao poduzeća koje se mjeri po profitu. Možda bi pomoglo poboljšati komunikaciju, suradnju i solidarnost između pacijenata i medicinskog osoblja. Na koncu se pacijent mora osjećati zbrinutim sa svojim bolestima i nevoljama i tu se prije svega radi o njegovom ozdravljenju. Posvuda u EU se želi postići učinkovitost i dobit, u zdravstvu i u svim drugim područjima. Ali tu ne smije onda dobrobit pojedinca doći na posljednje mjesto i postati žrtva opće želje za profitom.

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka spisateljica i docentica. Od studenog 1990. živi u Berlinu kao nezavisna autorica i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njene posljednje knjige su "Leichter Wind in Paradies" (Lagani vjetar u raju) i "Berlin Is My Paris - Stories From the Capital" (Berlin je moj Pariz - priče iz glavnog grada)