Brak za sve: negdje „da“, a negdje „ne"!

Sjećate li se još inauguracije Georgea Busha mlađeg kao predsjednika SAD-a, izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, ili kako su Ebbe Sand i Sergej Barbarez podijelili titulu golgetera Bundeslige?

Davno je to bilo. Točnije – 2001. Te godine je Nizozemska odlučila okončati diskriminaciju homoseksualaca i uvesti „brak za sve". Slijedila je Belgija 2003., a 2005. – katolička Španjolska. Katolička crkva je upozoravala da se to ne čini, ali oni su nas, na kraju, upozoravali i na opasnost od vještica i spaljivali ih. Katolička crkva, blago rečeno, nije uvijek bila na visini društvenog napretka. Onda su i Irci 2015. odlučili ne obazirati se na papine preporuke i uveli su „brak za sve" – i to referendumom.

Sada je i Njemačka to uvela. Bundestag je izglasao novi zakon i to mimo volje kancelarke Angele Merkel koja je glasala protiv njega.

Na glasovanju u Bundestagu nije toliko važno bilo pitanje smije li se životno partnerstvo između dva ljudska bića istog spola nazvati „brakom". Radilo se o temeljnom pitanju žele li se ista prava i šanse za sve, ili će se tražiti apsurdni razlozi i izmišljati „bolovi u trbuhu" da bi se štitile vlastite privilegije i diskriminirali drugi. Razlozi koji se navode protiv braka za sve su nedostojni jednog liberalnog društva.

U Europi, grubo rečeno, postoje tri modela ophođenja s istospolnim parovima. Njemačka se sada pridružila progresivnoj skupini zemalja. Taj model, koji bismo mogli nazvati „zapadnoeuropskim i skandinavskim", prakticira se i u Francuskoj, Portugalu, Finskoj i Luksemburgu. Ukratko, homoseksualci i lezbijke se smiju ženiti i pri tome imaju ista prava kao i heteroseksualni parovi. Točka.

Pored toga postoji i model zvan „nemamo mi ništa protiv homoseksualaca, ali..." kojeg se Njemačka držala do ovog petka. U zemljama s takvim modelom, homoseksualci smiju sklapati „registrirana partnerstva", ili kakav god već naziv za to bio u upotrebi. Ti ljudi nisu u istom položaju kao heteroseksualni partneri. Ta diskriminatorska politika je na snazi u Austriji, Češkoj, Švicarskoj, Italiji, Grčkoj i Estoniji. U Sloveniji je već postojao „brak za sve", ali je on referendumom ukinut i zamijenjen novim zakonom o partnerstvu. Kampanju protiv „braka za sve" je u Sloveniji – koga to čudi – vodila prije svega katolička crkva.

Konzervativni ÖVP je u Austriji poslije uvođenja „braka za sve" u Njemačkoj prinuđen povući potez. Predsjednik stranke Sebastian Kurz iz izbornotaktičkih razloga neće odati svoj stav o tome. Konzervativci u Austriji imaju birače kojima su homoseksualci i lezbijke odvratni. Ali i birače koji homofobne sunarodnjake smatraju "seljačinama". Da se ne bi zamjerili ni jednoj od tih skupina, konzervativci su se opredijelili za – šutnju o toj temi.

No, čak i kukavičko držanje ÖVP-a je bolje od trećeg modela. Ja ga zovem istočnoeuropskim modelom „Ne kod nas!" – tu se egzistencija homoseksualaca koji bi stupili u brak jednostavno ignorira. U zemljama kao što su Rumunjska, Albanija, Kosovo i Bosna i Hercegovina, „brak za sve" nije priznat. U većini tih zemalja se o toj temi ni ne razgovara, jer je homoseksualnost uglavnom tabuizirana. Pri tome bi Albanija, Kosovo i Bosna i Hercegovina mogle biti na dobitku. Mogle bi ući u povijest kao prva zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom koja je uvela „brak za sve". Albanska vlada je čak 2009. najavila da će podnijeti odgovarajući nacrt zakona, ali od tada se ništa nije dogodilo.

U zemljama s modelom „Ne kod nas!" postoji i skupina „Nikada!" koja je u svojim ustavima brak definirala isključivo kao zajednicu muškarca i žene. U takve pripadaju Litva, Latvija, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Slovačka, Bugarska, Srbija i Crna Gora. Vlade tih zemalja su toliko protiv „braka za sve" da čak žele spriječiti buduće generacije da ga uvedu. U Hrvatskoj je brak 2013. poslije referenduma ustavom definiran kao zajednica muškarca i žene. I tu je katolička crkva vodila kampanju za diskriminaciju homoseksualaca.

„Ali Srbija ima lezbijku na čelu vlade", dobacit će netko. To je točno i jest napredak kada se zna da su mrzitelji homoseksualaca još u listopadu 2010. rasturili centar Beograda i pokušali linčovati homoseksualce i lezbijke. No, situacija homoseksualaca, lezbijki i transrodnih osoba u Srbiji se sada neće automatski poboljšati. Premijerka Ana Brnabić do sada nije upala u oči zalaganjem za pravno izjednačavanje položaja homoseksualaca. U Srbiji homoseksualci i lezbijke obično bivaju pretučeni na javnim mjestima. Dokle god se to ne promijeni, ni lezbijska premijerka neće mnogo vrijediti.

Europske zemlje koje su se opredijelile za ravnopravnost dobro bi učinile kada bi motivirale države srednje i istočne Europe kada je riječ o ovom pitanju. Jer, i pored opravdanog slavlja u Njemačkoj, ne treba zaboraviti da ima još zemalja u kojima se homoseksualci i lezbijke moraju skrivati – i to usred Europe.