Erdogan nije predsjednik svih građana

Nakon pobjede na izborima sa 52 posto osvojenih glasova, Erdoganu su iz svih krajeva Europe stigle politički korektne čestitke, između ostaloga i iz Berlina. Njemačka kancelarka Angela Merkel je istaknula „značaj i ulogu Turske u kriznom području“. Ipak, dužnosnici Europske unije mogu se samo nadati da će očekivanja od predsjednika Erdogana, kao pomiritelja na unutarnjopolitičkoj sceni biti ispunjena.

Novoizabrani predsjednik je nakon pobjede u svom prvom obraćanju javnosti poručio kako u Turskoj „počinje nova era“ i da su "politički sporovi prošlost“. Ali te riječi ne prate konkretna djela. Čak i prije inauguracije je nagovijestio kako neće nazočiti svečanosti turske Odvjetničke komore, na kojoj bi predsjednik Metin Feyzioglu trebao održati govor. Prije tri mjeseca, Erdogan je nešto slično već učinio, napustivši polaganje zakletve, zbog brojnih kritika, koje je Feyzioglu iznio na račun turske vlade.

Nadležni organi pri Kasacijskom sudu, nisu odlučili u korist Erdogana. „Ako Feyziogluu ne bismo dopustili da govori, prekršili bismo europsku Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, ali i turski ustav, koji jamči slobodu izražavanja“, navodi se u pismenom odgovoru Kasacijskog suda, upućenom redakciji Deutsche Welle-a.

Ustavni puč?

U međuvremenu i dalje traje rasprava stručnjaka o tome, je li i u kojoj mjeri Erdogan prekršio turski ustav i što je s političkom neutralnošću predsjednika? Njegov prethodnik Gül je ozbiljno shvaćao tu dužnost. Ne samo da se distancirao od vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP), nego je njegovao i korektne odnosi s parlamentarnim oporbenim strankama. Erdogan drukčije doživljava predsjedničku dužnost, smatra sudac Ustavnog suda i profesor, Ibrahim Kaboglu, koji predaje na Sveučilištu Marmara u Istanbulu. On govori o „ustavnom puču“.

„Erdoganova premijerska dužnost okončana je 15. kolovoza, potvrdom rezultata na izborima“, kaže Kaboglu, kritizirajući novoizabranog predsjednika u pokušajima obavljanja obje funkcije istovremeno. To je, ističe profesor, u suprotnosti sa Ustavom iz 1982. godine.

U vladinim krugovima se sve kritike o kršenju Ustava kategorički odbacuju. Potpredsjednik stranke AKP, Husein Celik, kaže kako nadležni organi vladajuće stranke nisu uočili nikakve zakonske prepreke u tome što Erdogan i nakon izbora za predsjednika, još uvijek ispunjava premijerske obveze. „On će sa svojim nasljednikom, Ahmetom Davutogluom, harmonično surađivati“, uvjeren je Celik. I Burhan Kuzu, šef parlamentarne ustavne komisije, govori o „psihološkom efektu“ Erdoganovih poteza. „On je karizmatičan političar, što znači da će svog nasljednika Davutoglua zasjeniti. Ali to ne znači da će ograničiti prostor za političko manevriranje.“

Nova Erdoganova pravila

Politologinja Ayse Ayata s Tehničkog sveučilišta u Ankari (METU) govori o novim „Erdoganovim pravilima“. „On se bavi svojim pravilima igre, radi što želi, a Ustav ga uopće ne zanima“, smatra Ayata. Ona očekuje nove napetosti na turskoj političkoj sceni. „Turska ima autokratski režim, koji se oslanja na podršku većine. Oporbi su vezane ruke. U tom režimu, Erdogan nikome ne mora podnositi račune.“

Sa 313 zastupničkih mjesta u parlamentu (od 537), njegova stranka će izbjeći raspisivanje općih izbora za još godinu dana. Uostalom, o njima više nitko ni ne govori. Ipak, da bi proveo promjene Ustava i raspisivanje referenduma, Erdoganu je potrebna podrška najmanje 330 zastupnika.

Na putu do nedodirljivog autokrata

I dok se Erdogan sprema za petogodišnji predsjednički mandat, sudbina AKP je neizvjesna, pa tako i 62. turske vlade. Hoće li donedavni premijer zaista izrealizirati predsjednički sustav u Turskoj? Kako će se demokracja u toj zemlji dalje razvijati? Burhan Kuzu ne vjeruje u napetosti. To što Erdogan govori kako je spreman dobro se oznojiti i potpuno posveti predsjedničkoj funkciji, ne znači automatski da će tako i biti, odnosno da će umanjiti ovlasti vlade, uvjeren je ovaj turski parlamentarac.

Istovremeno, velikog otpora Erdoganovim odlukama i nema. Jer optužbe za korupciju, na njegov račun (ali i drugih članova njegove obitelji), koje su izazvale veliku polemiku u javnosti i bijes među građanima, u međuvremenu su završile ispod tepiha. Oporbene stranke, poput lijevo-nacionalističke CHP (Republikanska narodna stranka) i desno-nacionalističke MHP (Stranka nacionalnog pokreta) oslabljene su ne samo u parlamentu, već i u krugovima civilnog društva. Protivnici Erdoganovog režima mogu samo nemoćno promatrati, kako se njihova zemlja pretvara u jednostranačku državu, pod vodstvom jednog čovjeka – predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.