Turska bira novog predsjednika

Za sada je Abdullah Gül još uvijek predsjednik Turske. Kao i kod njegovih prethodnika, njegova je uloga prvenstveno reprezentativnog karaktera. No, turski predsjednik se istodobno smije umiješati i u dnevne političke poslove, ukidati zakone i raspustiti parlament. Veto smije uložiti samo u ograničenoj mjeri, ali zato smije postavljati i imenovati visoke dužnosnike, odnosno, činovnike. Sve u svemu, njegovo je djelovanje ograničeno – Ustav primjerice, ne može promijeniti.

No, zato aktualni premijer Turske Recep Tayyip Erdoğan, namjerava upravo to – promijeniti Ustav. A da bi u tome uspio, tom islamsko-konzervativnom političaru je potreban “mandat naroda”. To znači da bi na predsjedničkim izborima morao biti izabran direktno već u prvom krugu glasanja s osvojenih više od 50 posto glasova. „Naš prioritet će biti donošenje novog Ustava kako bismo stvorili put novoj Turskoj. Novi Ustav znači i novu budućnost“, izjavio je Erdoğan u Istanbulu pred okupljenim mnoštvom svojih poklonika. A ta nova budućnost uz pomoć novog ustava mogla bi ujedno značiti i to da bi i njegova budućnost mogla biti osigurana. Naime, prema dosadašnjem Ustavu on se ne bi smio po četvrti put kandidirati za mjesto premijera. Pobjeda na ovogodišnjim predsjedničkim izborima značila bi i za njega – sigurniji politički utjecaj u budućnosti.

Više moći kroz promjenu Ustava

Promjena Ustava značila bi za budućeg šefa države da bi on, za razliku od svojih prethodnika, politiku svoje zemlje mogao slobodnije i aktivnije određivati. Međutim, samo pobjeda na izborima Erdoganu za taj korak ipak neće biti dovoljna. Za promjenu Ustava, potrebna mu je i dvotrećinska većina u parlamentu, odnosno, sveukupno 367 mjesta koja bi bila popunjena članovima njegove Stranke za pravdu i napredak, AKP.

Erdoğanova vizija trebala bi svoje ispunjenje doživjeti već na slijedećim parlamentarnim izborima. Hoće li se oni, kako je najavljeno, dogoditi slijedeće godine ili već u jesen ove (kao prijevremeni izbori), o tome bi Erdogan mogao odlučiti postane li ove nedjelje doista predsjednik zemlje. Njegova stranka AKP do sada u parlamentu uživa većinu s popunjenih 313 mjesta. U slučaju da Erdoganu ne pođe za rukom na izborima osvojiti dvotrećinsku većinu u parlamentu, njegova igra još uvijek nije sasvim izgubljena. U tom slučaju on može putem referenduma dati narodu mogućnost da odluči želi li promjenu Ustava ili ne.

Konkurencija koja to zapravo i nije

Erdoganov najveći protivnik je Ekmeleddin Ihsanoglu. On je kandidat dviju najvećih oporbenih stranaka – Republikanske narodne strane, CHP i Stranke nacionalističkog pokreta, MHP. On je ujedno šef Organizacije islamskih država. Riječ je međunarodnoj organizaciji u koju je učlanjeno 56 država u kojima je islam državna i većinska religija stanovništva i koja sebe smatra glavnom predstavnicom islamskog svijeta uopće. Problem Ihsanoglua je u tome što je taj konzervativni, strogi vjernik većini birača u Turskoj sasvim nepoznat.

Ergodanov drugi konkurent je Selahattin Demirtas, a kojeg će najvjerojatnije birati prvenstveno kurdski dio stanovništva. Njegov potencijal na izborima iznosi prema procjenama oko osam posto. Jednom rječju, prema aktualnim anketama Erdogan zapravo i nema pravog konkurenta. Stručnjaci polaze od toga da će on već u prvom krugu glasanja dobiti većinu, znači, više od 50 posto glasova.

Kako bi došao do svog cilja, premijer je pokušao mobilizirati svakog potencijalnog birača. Pri tome on nije zaboravio one koji žive u inozemstvu. Turci su tako ove godine po prvi put uopće mogli glasovati u inozemstvu i to do 3. kolovoza. Samo u Njemačkoj živi oko 1,4 milijuna Turaka s pravom glasa. Međutim, Erdoganova turneja po europskim gradovima pokazala se tek djelomično uspješnom - tek osam posto glasača u inozemstvu je izašlo na za to predviđena birališta.

Erdoğan vrlo sporan političar

Recep Tayyip Erdoğan ostaje i dalje vrlo sporan političar. Kritičari se pribojavaju da bi se Turska, ukoliko on postane i predsjednik zemlje, mogla udaljiti od demokratskih načela. Mnogi su uvjereni da bi napredovala i islamizacija zemlje ukoliko bi Erdoğan doista dobio ovlasti određivanja kako stanovništvo u zemlji treba živjeti. “Primjećujemo u Turskoj proces ukidanja demokracije”, kaže, primjerice, Claudia Roth iz njemačke stranke Zelenih i predsjednica Njemačko-turske parlamentarne grupe. Ona Erdoğana kritizira prvenstveno zbog njegove populističke politike kojom se on s jedne strane predstavlja kao predstavnik svih stanovnika Turske, no s druge strane retorika i simboli kojima se služi raspiruju mržnju prema manjinama u zemlji.

Kritika na račun premijera od brutalnih akcija snaga sigurnosti u parku Gezi prošlog ljeta postaje sve glasnija i u Turskoj. Njegovo ponašanje nakon rudarske nesreće u Somi kao i nakon korupcijskih skandala u koje su bili upleteni članovi njegove obitelji i članovi vlade, također nisu imali pozitivan učinak na njegov imidž. Osim toga, Erdoğan je uvelike umanjio i slobodu medija, mišljenja te okupljanja na javnim mjestima. Sve mu je to donijelo puno kritika, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, a samim time su i izgledi za članstvom u EU postali još slabiji.