Dugi betonski zid, a iza njega geto

Mjesec dana sam živjela u ulici Čaika (чайка, galeb). Nije loše tuda prošetati. Ali jest loše kada ti ta adresa stoji u osobnoj karti – tako bar misle mnogi. Moja susjeda Radostina (pravo ime poznato redakciji) uspjela je zaposliti se kao prodavačica i radila je čitava dva dana, sve dok poslodavcu nisu stigli njezini dokumenti u kojima se spominje čuvena ulica Čaika. Dobila je otkaz. Jer u Čaiki žive samo Romi, a prema jednoj anketi, 48 posto Bugara ne želi raditi u istom poduzeću s „Ciganima“.

„Ima pješački most“

Doselila sam 8. ožujka, s nešto potrepština, puno savjeta, nekoliko brojeva telefona i planom grada – inače potpuno neprimjenjivom na ovo naselje. Jer na planu izgleda kao da je naselje izravno povezano s gradom Vidinom na sjeverozapadu Bugarske. Na tom planu nije ucrtan kilometarski betonski zid koji u stvarnosti postoji. Tek dugo pješačenje preko lokalnog groblja može vas odvesti do Vidina. Gradske vlasti kažu da zid Rome ne odvaja nego štiti njihovu djecu – od vlakova koji prolaze obližnjom prugom. Kao da drugdje nema vlakova. I još gradske vlasti skreću pozornost da postoji u plavo obojani pješački most.

„Moju majku bole noge, ne može se penjati stepenicama. Zato prođemo kroz rupu“, priča petogodišnji Mitko. Svakog jutra oko devet sati prolazi kroz tu rupu. Jer njegov vrtić je s druge strane željezničke pruge. Prije devet godina je romsko naselje imalo vlastiti vrtić, ali ga više nema. Sva djeca idu istim putem kao Mitko, kroz rupu u betonskom zidu, do grada. Sramota je taj zid, kažu u naselju. A objašnjenje gradskih vlasti – licemjerno. Jedan umirovljenik ovdje priča kako se za 40 godina koje pamti prije postavljanja zida na pruzi nije desila nijedna jedina nesreća.

„Sve je to namjerno“, kaže i Dimiter, čovjek koji je upravo ostao bez posla. Ne zato što je Rom, nego zato što je firma ukidala radna mjesta. Nikakvo čudo u Vidinu, gradu s najvećom stopom nezaposlenosti u cijeloj Bugarskoj – oko 23 posto. Samo u ožujku su otpuštene stotine ljudi. S Dimitrom razgovaram u njegovom poplavljenom dvorištu. Stotine kuća u naselju gotovo plutaju jer nema pumpe koja bi ispumpala podzemne vode. Još jednom pitam za zid, što je tu „namjerno“ i čija je „namjera“? Dimiter šuti. Tipično je ovdje da ljudi psuju zid, govore o teškoćama i diskriminaciji, ali nemaju objašnjenje zašto je to tako i tko hoće da bude tako.

„Samo nam fali policijski sat“

Iz europskog kuta su stvari jasne: zid kojim se izolira jedna etnička manjina je zid kojim se uspostavlja geto – bez obzira kako glasi izgovor etničke većine ili gradske uprave. Zid je građen poreznim novcem, na silu i usprkos peticijama Roma iz naselja. U Bugarskoj će teško netko spomenuti riječ geto – i sami Romi je odbijaju. Za njih je to uvreda. „Ne živimo u getu, mi smo potpuno normalni ljudi“, čuje se često. Geto je za njih pečat kojim bi vječno bili označeni kao manje vrijedni. Argument da geto svjedoči o predrasudama većine ovdje ne razumiju.

Romsko naselje u Vidinu zove se Novi put (Hов път). Cinično to zvuči, posebno danas kada od Novog puta nema direktnog puta do grada. Zaobilazna staza preko groblja također je zatvorena – tamo su radovi za novi gradski vodovod na koji građani Vidina dugo čekaju. Za sada su dobili samo 15 kilometara razrovanih cesta, pronevjeren javni novac i gradonačelnika koji je optužen za korupciju. Sve to jednako pogađa i Rome odavde, jer i oni su građani. Zapravo, pogađa ih i više – vodovodna mreža uopće neće proći kroz njihovo naselje.

„Samo nam još fale kontrolne točke i policijski sat“, kaže ogorčeno Dimiter. U gradskoj upravi opet imaju spremno objašnjenje. Kao za zid. Vodovodne cijevi, eto, nikako ne mogu do romskog naselja jer tamo kuće uglavnom nisu legalizirane. „Rampe će svakako biti postavljene. Recimo, da bi se spriječilo krađu sekundarnih sirovina.“ Dimitru ovo uopće nije smiješno. Njemu i njegovim sunarodnjacima život u naselju rijetko daje povoda za smijeh. Razgovori su svi slični, puni problema, poplava, nezaposlenosti, izolacije. Nema "novog puta", nema izlaza na vidiku.