Romsko naselje skoro pa u središtu grada

Hrvatski Romi imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, upozorila je Europska komisija, baš kao i oni u Bugarskoj, Francuskoj ili Njemačkoj i pritom žive u lošim higijenskim uvjetima, u pretežno izoliranim područjima na rubovima gradova.

Kako bismo iz prve ruke provjerili kako žive Romi posjetili smo romsko naselje u samoj metropoli. Tek 8 kilometara zračne linije od Trga Bana Jelačića smješteni su Kozari putevi, naselje s oko 15 tisuća stanovnika, izgrađeno tijekom i nakon ratnih devedesetih, sa značajnim udjelom doseljenih Bošnjaka, Albanaca i Roma. Potonjih, doznajemo, ima desetak posto.

Gusti spletovi ulica otežavaju snalaženje u prostoru, no jedan od mještana upućuje nas kako pronaći 4. Kozari put u kojem se nalazi Unija Roma Hrvatske. Pitamo ga kako se živi. "Preživljavamo", odgovara i sa smiješkom nam želi sreću na novinarskom zadatku. A sreća nam je doista i trebala, jer novinari, pokazalo se, nisu baš dobrodošli kod svih stanovnika ovog naselja. Ipak, riječ je tek o manjini koja nema povjerenja u strance i fotoaparate. Čini se da se ugodno u ovim krajevima ne osjećaju ni romski uglednici, politički aktivni Romi koji žive izvan naselja. "Znate kako je. Ja tamo ne bih išao. Zima je, ljudi nemaju za grijanje pa su ljuti na sve. Ni vama ne preporučujem", rekao nam je jedan od njih.

Više ne smiju skupljati sirovinu

I doista onima koji žive u potleušicama sklepanima od dasaka, lima i raznog otpadnog materijala zima sigurno nije laka. Provizorni objekti stisnuti su između čvrstih zidanih katnica i dvokatnica koje već na prvi pogled odaju nelegalnu gradnju lišenu svakog urbanističkog planiranja. Ceste su pune vode, no barem su u novije vrijeme asfaltirane, zadovoljno kažu mještani, a nailazimo i na ekipu radnika koja radi na postavljanju kanalizacije. Dočekuju nas i ljubazni domaćini iz Unije Roma koja ulaže velike napore kako bi unaprijedila život lokalne zajednice. Doznajemo tako da je stanje u naselju neusporedivo s onim od prije desetak godina. Zatvorio se kanal koji je provodio zagrebačke otpadne vode do postrojenja za pročišćavanje, naselje je dobilo i autobusnu liniju prema centru grada. Legalizirala se i infrastruktura pa sada više nema problema ni s vodom ni sa strujom. "Legaliziraju se kuće, ali ne znam kako će većina Roma riješiti to.

Naime, većina tih objekata i nisu objekti, već straćare", kaže naša domaćica Senija Seferović, bivša vijećnica u Vijeću Gradske četvrti. Romi, objašnjava, više nisu skupljači sekundarnih sirovina i to ne svojom voljom: "Prema novom zakonu, ako imate vozilo ili prihod od skupljanja sekundarne sirovine, nemate pravo na socijalnu pomoć.“ Da ne bi bilo zabune, ni socijalna pomoć nije dostatna za normalan život. Deveteročlane obitelji primaju nešto manje od 3 tisuće kuna što je, zaključujemo, možda ipak više od onoga što mogu zaraditi skupljači sirovina. Uz to, veliki broj Roma koji su se doselili posljednjih desetljeća u Hrvatsku nema sređene dokumente pa samim time ne može ostvariti nikakva socijalna prava. "Ako i imaju dokumente, često je riječ o privremenom boravku koji se svake godine mora produžiti. Ako za vrijeme boravka takve osobe dobiju djecu, ta djeca nemaju mogućnost zdravstvenog osiguranja i rješavanja statusnog pitanja, jer su im roditelji", priča nam Seferović. Zbog toga djeca, kaže, ostanu bez zdravstvene zaštite pa čak i bez obaveznog cijepljenja, a stranci u Hrvatskoj moraju plaćati 400 kuna mjesečno za zdravstveno osiguranje, bez obzira koriste li ga ili ne.

Vrtić – dobar start za normalan život

Ipak, u cijeloj priči postoji i svijetla točka – Unija vodi vrtić koji pohađa 18 romskih mališana. "Djeca od ponedjeljka do petka dolaze k nama, s time da imaju integraciju u vrtiću Zrno. Tamo rade sve što radimo ovdje, jedino što se druže s neromskom djecom. To je dvostruka korist za djecu, a suradnja je jako kvalitetna", objašnjava Seferović. "Najvažnije nam je da maknemo djecu s ulica i semafora", dodaje otac dvoje mališana koje smo zatekli u vrtiću. Uz odgajateljicu, tu je i administrativna tajnica Unije Danijela Štimac Sajko. Ona nije Romkinja i kaže za sebe da je "Katica za sve" koja već 17 godina radi u romskoj zajednici. I sama je imala predrasuda kada se je javila na oglas za posao pa razumije i zašto je teško naći školovane odgajatelje za rad u vrtiću koji je ponos naselja. "Naravno, ne bih ni ja s fakultetom radila za 2.800 kuna. A mi po ugovoru s Gradom moramo imati stručnu osobu. Mjesečno od Zagreba dobivamo 25 tisuća kuna. Nas troje radimo za plaću manju od minimalca kako bi odgajateljica mogla imati skromnih 4.100 kuna. Samo za plaće nam treba 18.600 kuna. A gdje je prehrana, prijevoz, didaktički materijal koji roditelji ne mogu kupiti? Kako dignuti rad na višu razinu kako bi najveću korist mogla imati djeca?", pita se ova nasmiješena Slavonka.

Bez obzira na sve teškoće, iza vrtića je veliki odrađeni posao koji donosi i velike rezultate. Možda se prosječnom građaninu ne čine značajni, no za ovu romsku zajednicu su neprocjenjivi, jer obrazovanje je najveća životna prilika koju još uvijek premalo Roma iskoristi. "Roditelji nam danas dolaze na informacije i odazivaju se na roditeljske sastanke. To je u početku rada prije 16 godina bilo vrlo teško. Bitno je uočiti da su sadašnji roditelji zapravo bili prvi polaznici našeg Centra i oni sada svoju djecu dovode k nama. Njihovi roditelji nisu toliko marili, a oni se sada brinu i na taj način za svoju djecu. To je pomak koji dugoročno zahtijeva ovakav rad", objašnjava Štimac Sajko činjenicu da je u međuvremenu "letvica" s osnovne podignuta na završetak srednje škole.

Romkinje su višestruko diskriminirane

Školovanje je posebno važno za romske djevojčice i žene, budući da one nisu emancipirane unutar svoje zajednice, a kamoli u društvu. Dogovorni brakovi još uvijek postoje, a društvo to smatra romskom kulturnom posebnošću i gotovo da zatvara oči pred time. Danijela Štimac Sajko pak dodaje kako su ugovorni brakovi primjetni kod Roma s Kosova i Albanije. Među domaćim Romima je, kaže, bio običaj da se djevojčica prije petog razreda povlači iz škole jer bi, u trenutku kada bi dobila mjesečnicu, bila smatrana ženom i trebalo bi joj potražiti muža. Danas se to događa rijetko. Djevojčice završavaju osnovnu školu i upisuju srednju. Škola im, objašnjava Senia Seferović, omogućuje da vide kako žive djeca iz drugih sredina s kojima se mogu poistovjetiti i napredovati, shvatiti svoje mogućnosti. Ipak, čak i kada ih treba nagraditi zbog obrazovnog uspjeha, mladi Romi nailaze na brojne prepreke, jer ne mogu naći tvrtke i obrtnike kod kojih mogu odraditi obaveznu praksu. "Kad dođete tražiti kod, npr. pekara, kaže vam da nema mjesta ili da ne može primiti praktikanta. A znate da može, jer ste čuli od školskih kolega koji već tamo odrađuju praksu", priča Seferović.

A kad smo već u Kozari putevima, teško možemo zaobići politiku. Naime, aktualni gradonačelnik Milan Bandić koristio je upravo lokalne blatnjave ceste u svojoj kampanji obećavajući napredak i razvoj pa i ne čudi da su gotovo svi mještani glasovali baš za njega. "Ali se vidi i da je gradonačelnik puno uradio za poboljšanje uvjeta u naselju. Mi smo samo 8 kilometara udaljeni od centra, a bili smo kao neki zaseok na planini", odgovaraju naše sugovornice. No, politička klima se mijenja, dodaju. To potvrđuju i istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da je među Zagrepčanima sve popularnija gradonačelnikova zamjenica Sandra Švaljek. Naime, "čovjek iz naroda" Bandić i dalje je službeni gradonačelnik, no dužnost ne smije obavljati zbog optužnice koja ga tereti za nelegalno raspolaganje javnim novcem. Koliko će ga ubuduće biti za zagrebačka romska naselja, treba tek vidjeti. Ulaganje u obrazovanje Roma korisna je investicija kako za Rome, tako i za nerome. Za prve je to najbolja prilika da izađu iz začaranog kruga siromaštva i društvene isključenosti, a za druge dragocjena mogućnost revidiranja stereotipa o sugrađanima koje gotovo da i ne primjećuju.