Civilne žrtve "balkanske krčme"

Srbijanski ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Ðorđević u travnju je najavio da će novi zakon o pravima boraca, vojnih i civilnih invalida rata i članova obitelji u Srbiji biti donesen do kraja godine. Na pitanje DW-a hoće li tako zaista i biti te jesu li uzete u obzir kritike organizacije Fond za humanitarno pravo (FHP) u vezi s nacrtom zakona, nadležno Ministarstvo je priopćilo da na to ne može odgovoriti, ali da će "javnost obavijestiti kada zakon bude ušao u procedure".

Kad god ušao u zakonodavnu proceduru, činjenica je da je nacrt novog zakona naišao na oštre kritike barem dvije nevladine organizacije u Srbiji. Među njima je i FHP koji ukazuje na to da su njime oštećene civilne žrtve ratova devedesetih godina, da je konzultativni proces prije izrade nacrta zakona bio netransparentan i da njihove zamjerke Ministarstvo nije uzelo u obzir.

Diskriminatorski zakon

„Ključne zamjerke FHP-a odnose se na to da nacrtom zakona nisu unaprijeđena prava civilnih invalida rata, a ni članova obitelji civilnih žrtava rata. Nacrt zakona u odnosu na njih zadržava diskriminatorna rješenja iz sada važećeg Zakona o pravima civilnih invalida rata", kaže za DW izvršna direktorica FHP-a Ivana Žanić.

Ona objašnjava kako je nacrtom predviđeno da svaka osoba mora zadovoljiti nekoliko uvjeta da bi stekla status civilnog invalida rata. Primjerice, da je pretrpjela tjelesnu ozljedu za najmanje 50 posto invalidnosti – na teritoriju Srbije i od neprijateljske vojske.

„Jasno je da žrtve koje su stradale u operaciji „Oluja“ neće moći steći taj status, jer se ozljeda dogodila izvan teritorija Srbije, a ni žrtve iz Sjeverina, jer su stradale izvan teritorija Srbije i zato što Srbija Vojsku Republike Srpske ne smatra neprijateljskom vojskom. Isto tako, žrtve seksualnog nasilja neće imati status civilnog invalida, jer seksualno nasilje ostavlja psihičke, a u manjem broju slučajeva fizičke ozljede", navodi Ivana Žanić.

Kršenje međunarodnih akata

Osim toga, takvim zakonom Srbija krši niz međunarodnih akata koje je ratificirala, ukazuje Ivana Žanić. Ona podsjeća da je tadašnji povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Thomas Hammarberg 2011. godine ukazao na nedostatak mehanizma reparacija za žrtve, i na to da Zakon o pravima civilnih invalida rata ne predviđa kompenzaciju za one čije su ozljede rezultat akcija srpskih snaga ili snaga povezanih s njima.

Tada je, dodaje Žanić, navedeno da Srbija treba poduzeti sve kako bi se osigurale odštete za sve žrtve i to u skladu s međunarodnim pravom.

Ljudsko, a ne socijalno pravo

Zamjerke na nacrt novog zakona imaju i predstavnici Koordinacija srpskih udruženja obitelji nestalih osoba s prostora bivše Jugoslavije, koji ističu da se civilne žrtve ratova „prepoznaju samo u simboličnoj ravni“.

„I dalje se ne priznaje pravo na novčanu satisfakciju povodom ozljede tjelesnog i psihičkog integriteta. To pravo se uvjetuje nesposobnošću za rad i stanjem „socijalne nužde“, što smatramo neprihvatljivim. Riječ je o ljudskom pravu, a ne o socijalnom pravu. Također, prava vojnih i civilnih žrtava i članova njihovih obitelji se nejednako uređuju, što diskriminira civilne žrtve rata", kaže za DW predsjednik Koordinacije Duško Čelić.

Čelić navodi i da je delegacija Koordinacije u rujnu na sastanku s Aleksandrom Vučićem iznijela sve svoje primjedbe na nacrt zakona. „Također, Koordinacija je početkom listopada 2019. izradila Nacrt zakona o prinudno nestalim osobama i pravima njihovih obitelji i predala ga uredu predsjednika, Komisiji za nestale osobe i Regionalnom uredu Međunarodnog komiteta Crvenog križa“, dodaje Čelić.

Zakon u Hrvatskoj

Prema zakonu u Hrvatskoj, civilni invalid rata je osoba čiji je organizam oštećen najmanje 20 posto i koja je oštećenje pretrpjela od strane „terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije poslije 17. kolovoza 1990. godine".

Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima između 4.000 i 8.000 civilnih žrtava, ali tek manji dio njih ima i status civilne žrtve rata, koje ostvaruju odgovarajuća socijalna prava, navodi na svojoj internetskoj stranici hrvatska nevladina organizacija Dokumenta. Ta organizacija dodaje da brojne žrtve, koje su podnijele zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, to nisu ostvarile, a da slučajevi seksualnog zlostavljanja civila i logoraša uglavnom nisu procesuirani.

Kako se postojeći zakon u Hrvatskoj odražava na žrtve među kojima su i one iz „Oluje“ i kako one reagiraju na nacrt novog zakona u Srbiji – kojim također neće biti priznate kao civilne žrtve?

„Ti ljudi i ne znaju ništa o novom zakonu u Srbiji. Osim toga, iako je u 'Oluji' ubijeno više od 1.200 srpskih civila, nitko za to nije dobio nikakvu naknadu, niti moralnu ili pravnu satisfakciju. Jedina naknada koja se u Hrvatskoj može dobiti je kada se netko kazneno osudi, pa obitelj ubijenog može ostvariti svoja prava. Za 'Oluju' do sada postoji samo jedna presuda", navodi za DW predsjednik Upravnog odbora Koordinacije Dragan Pjevač.

On dodaje da je majka jednog dječaka, koji je sa 11 godina stradao od strane hrvatskih snaga za vrijeme „Oluje", tražila u Hrvatskoj nadoknadu sudskim putem – ali je na kraju dosuđeno da ona mora platiti sudske troškove od 5.000 eura.

Zakon u BIH

Da bi netko u BiH stekao status civilne žrtve, zakonima nije propisano da šteta koju je pretrpio mora biti nanesena od neprijateljske vojske, kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Srbiji. Ipak, složenost državnog uređenja BiH – postojanje 13 ustava, 14 pravnih sustava i 152 ministarstva – „uvjetovala je da se funkcije države na najvišoj razini obavljaju u veoma ograničenim oblastima“, objašnjava za DW pravnik iz BiH Meris Mušanović, koji trenutno kao pravni analitičar radi u beogradskom FHP-u.

On kaže da takva situacija utječe i na odštetu za žrtve rata od 1992. do 1995. i da visina te naknade ovisi od kategorije žrtava i mjesta njihovog prebivališta. Dodaje da je zakon koji se odnosi na obitelji nestalih osoba jedini pravni akt koji postoji na državnoj razini BiH.

U Federaciji BiH, navodi Mušanović, civilnim žrtvama rata smatraju se osobe s tjelesnim oštećenjem od najmanje 60 posto i to, među ostalim, nastalog uslijed lišavanja slobode, prinudnog rada ili zatvaranja u koncentracijskim logorima. Za razliku od onoga kako je predviđeno nacrtom zakona u Srbiji, civilnim žrtvama rata smatraju se i osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje.

Zakon je sličan i u Republici Srpskoj i odnosi se na osobe koje su ranjene ili su poginule poslije 9. siječnja 1992. godine – ali u ovom trenutku svoja prava ostvaruju samo oni koji su zahtjeve podnijeli do kraja 2007. godine.

Više brige za borce nego za civilne žrtve

Dragan Pjevač zato ocjenjuje da nedovoljna briga za civilne žrtve ratova devedesetih godina nije karakteristična samo za Srbiju. „To je lijepo rekao Krleža: Kad se u balkanskoj krčmi ugasi svjetlo, onda se ne zna tko tu koga tuče. Što se ovdje dogodilo? Upalilo se svjetlo, prestali ratovi, došao konobar – naplata, račun – nitko neće platiti i svi upiru prstom u onog drugog. A tu su najoštećenije civilne žrtve“, kaže on.

Pjevač dodaje da sve države bivše Jugoslavije više vode računa o svojim borcima nego o civilnim žrtvama. „Nije to samo srpska izmišljotina. Riječ je o kompleksnom pitanju suočavanja s onim što se dogodilo na ovim prostorima. To sada ide u jednom nazadnom pravcu, prema devedesetim godinama prošlog vijeka", zaključuje Dragan Pjevač.