Od sramote ne pričaju da su silovane u ratu

„Silovana sam u Omarskoj gdje sam bila zatvorena 1992. godine. To je učinio Mlađo Radić koji je poslije osuđen na 24 godine zatvora. Bila sam i haška svjedokinja u tom procesu i sve sam dokazala“, kaže Sabiha Turkanović za Deutsche Welle. Ona se plaši da će mnogi slučajevi silovanja ostati neprocesuirani. Zato poziva sve one koji su preživjeli silovanje i druga zlostavljana da to prijave nadležnim institucijama. 

„Imam djecu, imala sam muža,... I on je bio zatvorenik u Omarskoj. Godinama sam šutila o tome, a kada sam progovorila to je bio šok za članove moje porodice, za moje kćerke. Prozvala sam siledžiju imenom i prezimenom. I druge žene su silovane u Omarskoj. Silovane su i na drugim mjestima, ali se o tome šuti. Mnoge žene od sramote ne mogu pričati o tome kako su strašno ponižene. Ali to nije naša sramota, to je sramota siledžija. Ako sudovi kazne zločince, onda će i žrtvama biti lakše. Govoriti se mora, silovatelji moraju biti kažnjeni“, kaže Sabiha Turkanović.

„Više nikada ne mogu biti žena kao što sam bila"

Pred Haškim sudom svjedočila je i Grozdana Ćećez. Govorila je o tome kako se osjećala nakon što ju je osuđeni Hazim Delić silovao u logoru Čelebići kod Konjica 1992. godine. „Zgazio mi je ponos. Više ne mogu nikada sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila", kazala je Grozdana Ćećez.

Priča o silovanjima i drugim seksualnim zlostavljanjima u Bosni i Hercegovini tijekom rata devedesetih godina nikada neće biti ispričana do kraja. Ni četvrt stoljeća nakon konflikta BiH nema točan broj ni bazu s imenima žrtava, a žrtve su bile žene, muškarci, pa čak i djeca. Iznose se neslužbene procjene da je između 20.000 i 50.000 osoba u BiH tijekom proteklog rata bilo podvrgnuto nekom obliku seksualnog nasilja. Mnogi slučajevi silovanja nisu prijavljeni, uglavnom zbog straha od stigmatizacije. Preživjele žrtve zlostavljanja još uvijek nemaju jednaka prava i beneficije u svim dijelovima BiH. Tek svaka deseta žrtva koristi neku vrstu besplatne pravne pomoći u javnim ustanovama.

„Žrtve su stigmatizirane i izolirane"

ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) silovanje i druge oblike seksualnog nasilja tretirao je kao zločin protiv čovječnosti, a počinitelji su procesuirani i pred lokalnim (regionalnim) sudovima, kaže novinarka BH radija 1 Mirela Huković-Hodžić.

„Posljedice tih zločina još uvijek su u velikoj mjeri netretirane i utječu na život preživjelih, odnosno pravna satisfakcija i obeštećenje su izostali. Izostala je i sistemska podrška institucija i društva. Javnost malo zna o patnjama i traumama preživjelih, a žrtve se osjećaju stigmatizirano i izolirano“, kaže Mirela Huković-Hodžić za Deutsche Welle.

Zločini seksualnog nasilja ponavljaju se diljem svijeta

Naša sugovornica ističe da su socijalno uključivanje i ekonomsko osnaživanje nužni preduvjeti za inkluziju preživjelih, ali da bh. društvo za to nema sluha, što iznova traumatizira preživjele žrtve. Zločini seksualnog nasilja ponavljaju se u sukobima diljem svijeta. Iako Ujedinjeni narodi poduzimaju aktivnosti na sprječavanju takvih zločina, oni nisu iskorijenjeni.

„Ako problem promatramo iz perspektive preživjelih žrtava, čini se da smo jako malo naučili o prevenciji 'silovanja kao oružja ratovanja'. Strahote koje su preživjele neke od žrtava silovanja i seksualnog nasilja tijekom rata u BiH dobile su sudski epilog. Prijedor, Foča, Čelebići, Vitez, Brčko, Srebrenica, Dretelj,... samo su neki od toponima gdje su takvi zločini počinjeni i koji se spominju u presudama direktnim izvršiteljima, ali i najvišim političkim i vojnim dužnosnicima“, kaže Mirela Huković-Hodžić.

„Nitko ne govori o silovanim muškarcima"

Društvo u BiH gotovo da i nema nikakav odnos prema preživjelim žrtvama seksualnog zlostavljanja, kaže programska menadžerica u Helsinškom komitetu za ljudska prava Aleksandra Letić.

„Kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja koji su počinjeni tijekom rata devedesetih godina, ta se tema godinama tabuizira. Žrtve se teško rješavaju da govore, posebno one koje su preživjele najgori oblik seksualnog nasilja – silovanje. U BiH su žrtve seksualnog nasilja često stigmatizirane, a kao takve vrlo teško ostvaruju zakonska prava. Posebno je složen problem silovanih muškaraca. O tome nitko ovdje ne govori i onda je jasno zašto nema točnih podataka o broju žrtava i broju zločina zasnovanih na seksualnom nasilju“, kaže Aleksandra Letić za Deutsche Welle.

Uloga Haškog tribunala

Ona napominje da su zakonske odredbe koje se fokusiraju na ovu populaciju „neprecizne", a institucije koje bi trebale brinuti o žrtvama „neuvezane". „I onda imamo situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Više od dvadeset godina nakon konflikta seksualno nasilje se tabuizira, malo ili nimalo se govori o djeci koja su nastala kao proizvod silovanja, a posebno je teška situacija na lokalnom nivou, gdje se ljudi međusobno poznaju i izbjegavaju pričati o užasima koje su preživjeli", kaže Aleksandra Letić.

Više od trećine svih osoba osuđenih pred Haškim tribunalom proglašeno je krivima i za zločin seksualnog nasilja, pa se smatra da je taj sud imao „povijesnu ulogu" u kaznenom gonjenju seksualnog nasilja počinjenog u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Generalna skupština UN-a je 2015. godine posebnom rezolucijom proglasila 19. lipanj Međunarodnim danom borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Na internetskoj stranici UN-a ističe se da je rat u BiH „jedan od prvih gdje je međunarodni sud prepoznao silovanje i seksualno nasilje nad muškarcima i ženama kao zločin protiv čovječnosti“.

Projekti i donacije

Konstatira se i da izgradnji mira i pomirenja pomaže adekvatno zbrinjavanje žrtava seksualnog nasilja, zbog čega je u BiH pokrenuto više zajedničkih projekata UN-a i drugih organizacija. Cilj je, navodi se, unaprijediti pristup pravdi, zaštititi i financijski podržati preživjele žrtve seksualnog nasilja, poboljšati zakonodavstva, unaprijediti programe reintegracije, itd.  

Pomažu i donatori, među kojima su vlade Velike Britanije, Kanade i drugih zapadnih zemalja. No, pojedini predstavnici žrtava ističu da mnoge međunarodne organizacije dobivaju milijunske iznose, ali da krajnji korisnici, žrtve, imaju malo koristi od toga.