Silovanja u ratu - nenaučene lekcije iz BiH
25. travnja 2019
"Strahota tog zločina se spozna tek kad se on desi, na žalost. Ne znam koliko to interesira one kojima se to ne desi? Vrlo je čudno, ljudi misle - ako nije snašlo mene i prostor u kojem ja živim, onda me to baš toliko ni ne zanima. Tek shvate onda kad se, možda, njima to dogodi ili na prostoru na kojem oni žive”, kaže Nusreta Sivac, prijeratna sutkinja Osnovnog suda u Prijedoru.
U svom gradu je kao “druga, drugačija”, na vlastitoj koži osjetila strahote rata, stalna poniženja - od zabrane rada u sudu, obveze nošenja bijele trake na ruci do pakla Omarske - jednog od zloglasnih srpskih logora na području Prijedora. Nusreta Sivac jedna je od onih koji su o strašnim zlodjelima, nezapamćenima još od 2. svjetskog rata, odlučili progovoriti, upozoriti svijet - čim se domogla slobode.
"Na žalost, ovo što se desilo u BiH, mogu reći da i nije imalo odjeka globalno gledajući, jer, eto, desilo se i poslije Bosne i u drugim zemljama... Ali ovo u Bosni je možda bilo kao neko upozorenje koje nije djelovalo preventivno, nije imalo tu snagu generalne prevencije”, kaže Nusreta Sivac za Deutsche Welle.
Trauma do groba
Božica Živković-Rajilić, nastavnica geografije i povijesti, također je žrtva tortura, ali s druge strane. Skoro na samom početku rata zarobili su ju pripadnici Armije RBiH na području Sjeverne Bosne. Božica je danas predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske. "S tim ranama se živi. Tko to doživi i preživi, trauma se može umanjiti, ali nestati ne može i s time se ide u grob”, kaže Božica Živković-Rajilić za Deutsche Welle.
Nusreta Sivac i Božica Živković-Rajilić komentiraju i Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o seksualnom zlostavljanju u sukobima. Rezoluciju je predložila Njemačka, tekst je “ublažen” na insistiranje američke administracije, a od glasanja su se suzdržale Kina i Rusija.
"Drago mi je što se o tome uopće priča u UN-u. Razumijem i Ameriku i Rusiju i Kinu - kod njih nisu bili ratovi. Što smo mi doživjeli, koji smo preživjeli ratove širom svijeta? To je njima kao neka epizoda na TV-u, ne mogu oni znati kako se ljudi u takvom zlu osjećaju”, kaže Božica Živković-Rajilić.
Rezolucija je, smatra Nusreta Sivac, bilo i bit će, no problem je njihova provedba. “Toliko je raznih rezolucija, konvencija koje, na žalost, u tim konfliktima i ratovima nisu imale baš nekih učinaka”, kaže Sivac te dodaje da je u svakom slučaju dobro da je i zločin seksualnog zlostavljanja prepoznat u UN-u "kao problem koji rezolucijom treba naglasiti”.
Strah od priznavanja preživljenog zločina
U BiH je tokom rata od 1992. do 1995. godine, prema procjenama UN-a, seksualnom zlostavljanju i silovanju bilo izloženo između 20 i 50 tisuća ljudi - žena, muškaraca i djece. Prema riječima Murata Tahirovića, predsjednika Udruženja žrtava i svjedoka genocida, prema svim dostupnim podacima Udruženja i nadležnih državnih institucija u BiH, registriranih je tek nekih pet do šest tisuća žrtava seksualnog nasilja.
"To samo po sebi govori da veliki broj ljudi, bilo muških bilo ženskih osoba, još uvijek nije spremno i vjerojatno nikada neće biti spremno da o tome progovori, imajući u vidu posljedice koje mogu nakon toga nastupiti i u našem društvu”, kaže Tahirović za Deutsche Welle. Premda se radi o neopisivim proživljenim strahotama, sugovornici se slažu da je, imajući u vidu mentalitet bh. građana, još uvijek “sramota” priznati i prijaviti seksualno zlostavljanje ili silovanje.
Božica Živković-Rajilić kaže kako se od više od 711 članica Udruženja koje vodi tek manji broj žena odvažio priznati što su preživjele i to kako bi ostvarile prava u skladu sa Zakonom o žrtvama torture koji je Vlada RS usvojila u lipnju prošle godine, osiguravajući žrtvama minimalne naknade, u skladu sa stupnjem oštećenosti organizma te određene olakšice pri zdravstvenom osiguranju.
"Ima žena koje još nose traumu, koje se nisu otvorile. Mnoge žene su započele novi život i ne odlučuju se otvoriti zbog djece, zbog supružnika, ne odlučuju se da uopće spomenu tu temu, bojeći se da ne izgube ono što su stekle iza rata”, pojašnjava Božović-Rajilić.
Slična situacija je i u Federaciji BiH, no problem je, smatra Nusreta Sivac, što društvo još uvijek ne radi gotovo ništa da žrtvama seksualne torture i silovanja osigura adekvatnu psihološku pomoć i programe resocijalizacije. Takvi programi se, kako kaže, uglavnom prepuštaju nevladinom sektoru koji se opet više fokusira na veće gradske centre, dok su manji gradovi širom BiH, u tom smislu, zaboravljeni.
Skoro 25 godina nakon rata u BiH u Udruženju žrtava i svjedoka genocida, prema riječima Murata Tahirovića, još uvijek je moguće “otvoriti se” i prijaviti zločine iz rata, kako seksualne prirode, tako i druge. “Ukoliko osobe posjeduju bilo kakvu informaciju ili su spremne dati izjavu konkretno, osobno, što su doživjele, mi smo spremni dati podršku i pokušati uraditi sve ono što je u našoj moći kako bi, ako se radi o konkretnom zločinu, taj zločin bio procesuiran”, naglašava Tahirović.
Silovanje kao ratni zločin
Haški tribunal je na slučajevima iz BiH po prvi put seksualno zlostavljanje i silovanje žena, muškaraca i djece - dječaka i djevojčica, označio kao ratni zločin. Prvi put se to dogodilo na suđenju Dušku Tadiću, za zločine na području Prijedora. Tadić je bio i prvi ratni zločinac kojem je Tribunal, između ostalog, u presudu uvrstio i seksualno nasilje. Pred Haškim sudom je za zločine seksualnog nasilja, kao ratne zločine, osuđeno više od 30 ratnih zločinaca.
Praksa je nastavljena i pred domaćim sudovima - Sudom BiH i sudovima entiteta, na kojima je od 2005. godine procesuirano više od 100 slučajeva koji su obuhvaćali i seksualno zlostavljanje i silovanja u ratu.
Adekvatna kazna za počinitelje takvih zločina, smatra Nusreta Sivac, “ne postoji, ali možda žrtvama donekle, premda je to već postala otrcana fraza, daje neku satisfakciju, barem djelomičnu, kada se to sankcionira”. Naglašava i upozorava da, osim procesuiranja i kažnjavanja zločinaca, "treba puno, puno više angažmana cijelog društva da bi se takvi zločini suzbili u korijenu i da se svi angažiraju da se promijeni svijest o tome, jer još uvijek nije došlo do promjene svijesti”.