Što je ostalo od vizije Zorana Đinđića?

Čelnik Demokratske stranke (DS) i bivši premijer ubijen je 12. ožujka 2003. godine, a politička pozadina tog ubojstva ni do danas nije razriješena. Tokom proteklih petnaest godina postojali su inače samo skromni nagovještaji da će se nešto više učiniti na otkrivanju političke pozadine atentata na Đinđića, ali se na tome i završilo.

Urušavanje Đinđićevog nasljeđa

Zoran Đinđić je bio jedna od ključnih ličnosti demokratskih promjena 2000. godine, i vođa opozicije DOS, kada je, nakon masovnih protesta 5. listopada zbog izborne krađe, sa vlasti srušen Slobodan Milošević. Nakon šoka koji je nova vlast doživjela ubojstvom Đinđića, Demokratska stranka se ipak uspjela održati na vlasti sve do 2012. godine, kada vlast preuzimaju nekadašnji radikali Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, tada na čelu nove Srpske napredne stranke (SNS). Sada već gotovo šestogodišnja vlast naprednjaka je, osim retoričkog zalaganja za Europu, praktično urušila sve demokratske institucije, usput se obračunavajući i sa svime onime što je bilo političko nasljeđe Zorana Đinđića i Petog listopada. 

A različiti pogledi na to nasljeđe možda mogu biti i objašnjenje zašto se Srbija, petnaest godina nakon atentata na Đinđića, u velikoj mjeri vratila u devedesete. Srbija umorna od sankcija i ratova je 2000. godine s puno nade dočekala demokratske promjene, ali je pored nesumnjivo značajnih rezultata na reformama načinjeno i dosta grešaka. Ubojstvo premijera je pri tome čitav proces usporilo i vratilo unazad, a sve to je uvjetovalo time da se tokom godina gomilalo veliko nezadovoljstvo brzinom napretka ka boljem životu. Brojni nacionalistički krugovi i mediji su pored toga vodili stalnu kampanju obezvređivanja Petog listopada, koji je po njima samo predstavljao akt kapitulacije i navodne prodaje zemlje strancima. Tako su na valu ekonomskog nezadovoljstva, pomiješanog s rješavanjem nacionalnog pitanja, naprednjaci došli na vlast 2012. godine kao nova generacija kvazi patriotsko- demokratskih snaga, koje se, bar na papiru, neće svađati sa svijetom kao njihovi radikalski očevi, ali će istovremeno voditi računa o nacionalnim interesima.

Surogat Đinđićevih ideja

Nedavno održani beogradski izbori su pokazali da je riječ o slomu onoga što je nakon Đinđića ostalo od Demokratske stranke, kaže tim  povodom za DW politički komentator Ljubodrag Stojadinović. „Nasljednici Zorana Đinđića na čelu DS-a, a tu prije svega mislim na Borisa Tadića, snose veliku odgovornost za stvaranje i rast SNS, koji sada sprovodi jednu sumanutu diktaturu nad slobodom u Srbiji. A sve to je dovelo ne samo do sloma opozicije, nego rekao bih i do sloma čitavog društva. Ideja Zorana Đinđića je bila nešto sasvim drugo, a to je Srbija kao demokratsko društvo koje je blisko civilizacijskim vrijednostima Europe".

Najgore od svega je što su nosioci te europske ideje postali naprednjaci, ali ta europska ideja je naprosto neostvariva s njima, nastavlja Stojadinović. „Tako smo dobili jedan surogat Đinđićeve ideje u liku naprednjaka, a sama njegova Demokratska stranka je imala lidere koji niti su razumjeli što je to Đinđić htio, niti su bili sposobni organizirati stranku kao nositelja promjena u Srbiji. Zbog toga je od Đinđićeve ostavštine ostala samo uspomena".

Između pragmatizma i mitova

Književnik Filip David smatra da bi, kada se govori o političkom nasljeđu Zorana Đinđića, prije svega trebalo ustanoviti što je zaista njegovo nasljeđe. Mit o Zoranu Đinđiću je nastao nakon njegove smrti, napominje Filip David: „Politički sam podržavao ono što je on radio i njegovu energiju, ali neki konkretan Đinđićev politički program zapravo i ne postoji. Đinđić je prije svega bio pragmatičan političar i prilagođavao se situaciji. Ne bi trebalo zaboraviti da je uoči atentata vršeno ispitivanje javnog mnijenja, i da je Đinđić imao podršku manju od deset posto. Ali, nakon tog užasnog događaja on postaje ono što je jednom dijelu Srbije bilo potrebno- građanski političar koji bi uspeo riješiti sve ove vrlo komplicirane gospodarske i političke probleme. Tako da je teško odvojiti ono što je Đinđić zaista bio od onoga što je postao nakon svoje smrti“.

Kako se ipak dogodilo da u razdoblju od petnaest godina zemlja pređe put od Srbije Zorana Đinđića do Srbije Aleksandra Vučića? Filip David ističe da se „taj krug zatvorio. Jer, ako promatramo biračko tijelo u vrijeme Miloševića, vidjet ćemo da je ta nacionalističko- populistička opcija uvijek imala nekih 60 do 70 posto podrške. To je rekao bih stabilno biračko tijelo koje prihvaća tu politiku, a to smo vidjeli i na proteklim beogradskim izborima. Oni su po svemu podsjećali na događanje naroda u vrijeme Miloševića, s velikim mitinzima, razbijenom opozicijom, i demagoškom retorikom. Zato ću vjerojatno zvučati pesimistično ako kažem da bitnih promjena od devedesetih godina nije ni bilo".

Energija potrebna i danas

Devedesete su ponovo na vlasti, slaže se i Ljubodrag Stojadinović, koji ističe kako je sve ono što se danas događa u Srbiji vrijednosni slom ideje što bi se trebalo dogoditi sa Srbijom nakon 2000. godine. Ključna stvar koja je dovela do toga da se 2012. godine zaboravi na sve ono što su donijeli Zoran Đinđić i demokratske promjene jest činjenica da je Srbija društvo siromašnih. „Poslije smrti Đinđića i neuspjelih pokušaja reformi siromašna Srbija je tražila neki izlaz. A najveći broj glasača SNS-a potiče iz socijalno najsiromašnijih slojeva, i tu je građanska Srbija doživjela svoj poraz. Krivac za to je neka vrsta opozicionog konformizma, koji je daleko od energije i aktivizma koje je imao Zoran Đinđić“, napominje Stojadinović.

Neka politička snaga koja bi se danas mogla nazvati sljedbenikom politike Zorana Đinđića zapravo i ne postoji. Oko toga nemaju dileme ni naši sugovornici. Filip David kaže da je dodatni problem DS-a, od kojeg se očekuje da bude prirodni nastavljač Đinđićeve politike, to što je njegov sastav bio prilično heterogen. „To je stranka koja je tokom vremena iznjedrila i ekstremne nacionaliste, a u isto vrijeme na plodno tlo nisu naišle i neke njene socijaldemokratske ideje. Tako da danas postoji samo borba za vlast a ne i za ideje", ocjenjuje Filip David. Ljubodrag Stojadinović kaže da se tako nečemu nadao nakon protesta protiv diktature, ali da to na žalost nismo dobili. U svakom slučaju bi nam sada dobro došla neka ličnost koja bi imala tu snagu kao Đinđić. „Jer, njegove ideje su i dalje vrlo žive, i on ih je na vrlo jednostavan način i obrazlagao“, zaključuje Stojadinović. 

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje