Petnaest godina od rušenja Miloševića
5. listopada 2015Peti listopada se u javnosti u Srbiji uglavnom vidi kao dan demokratskih promjena. Ipak, brojni su i oni koji smatraju da je to velika propuštena šansa za istinskom transformacijom Srbije. Kao glavni razlog navodi se činjenica da nije došlo do lustracije i da prethodna politička garnitura nije prošla kroz taj proces. A kad smo već kod nekadašnje političke vrhuške iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, većina tadašnjih političkih aktera i danas je na vlasti, i to ne na bilo kojim mjestima.
Nekadašnji glavni tajnik Srpske radikalne stranke (SRS) Aleksandar Vučić je srpski premijer, tadašnji glasnogovornik Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivica Dačić je aktualni ministar vanjskih poslova Srbije, a bivši funkcionar radikala i potpredsjednik Vlade Srbije Tomislav Nikolić, danas je predsjednik Srbije. Svake godine se uoči 5. listopada do u detalje bilježi što su tih dana radili čelnici tadašnjeg DOS-a i kako je srušen Milošević. Petnaest godina kasnije, možda je dobra prilika da se podsjetimo gdje su bili i što su radili tih listopadskih dana 2000. godine nekadašnji visoki funkcionari stranaka protiv kojih je narod izašao na ulice.
Knjige protiv zaborava
Novinar Slaviša Lekić tvrdi da je te listopadske dane 2000. godine Ivica Dačić „proveo sakriven u svom stanu". „Doduše, u jednom razdoblju je tvrdio kako je dežurao u sjedištu stranke, na Studentskom trgu, ali kad su mu predočili nekakav intervju u kojem je objašnjavao kako su u stranku upali 'Batićevi ljudi' koji su 'pokrali i polupali sve što su mogli', naglo se povukao“, kaže Lekić. „Jer, sve su polupali, a Dačića, jednog od sinonima Miloševićevog režima, nisu ni očešali. Pretpostavljam da se i Vučić skrivao mada se on u jednom intervjuu 2003. godine, časopisu 'Heretikus' hvalio kako je bio na ulici i pretukao neke ljude... 'Neki drogirani su me napali, pa sam morao da ih prebijem. Dvojica nekih su me napala, bio sam sa sinom. Morao sam da izudaram i jednog i drugog. Nokautirao sam i jednog i drugog. Nisu htjeli da se smire nego su ponovo nasrnuli i onda sam ih nokautirao još jedanput. Onda su se smirili. Vratio sam se u kuću i znao sam, naravno, da će Srbija da krene u godine propadanja i uništavanja.' Smijem se kladiti da bi danas demantirao ovaj intervju: Europejci se ne mlate po ulici!“, kaže Lekić.
Slaviša Lekić je nedavno objavio knjigu „Svaka čast Vučiću“, političku autobiografiju u kojoj je sakupio citate izjava Aleksandra Vučića od 1995. godine do danas. Lekić za DW kaže da je njegov jedini motiv za tu knjigu bio borba protiv zaborava: „Kao i u slučaju knjige o predsjedniku Srbije („Zamlaćivanje – politička autobiografija Tomislava Nikolića“, 2013. godine) jedini moj motiv bio je – nezaborav. Njih dvojica su preko noći iz 'Šešeljevog šinjela', uskočili u jeftina lister-odijela i prosto su htjeli da javnost, ne samo u Srbiji, tu njihovu novu poziciju shvati kao startnu. Ništa, dakle, titula vojvode i ništa četničke zakletve, koja Velika Srbija i kojih sto mrtvih Muslimana, kakva ruska gubernija i kakav tepih sa rupom, otkud Mladić heroj i kako novinari plaćenici…I zaboravili smo, čast izuzecima, zaboravili smo u toj ljutnji na njihove prethodnike – tko su zaista Toma i Aleksandar. Moj jedini motiv bio je da na jednom mjestu ostane notirano što su sve govorili: citati d A do Š ili od A do Ž, datum gdje je to rečeno/napisano i izvor informacije. To je njihovo političko naslijeđe koje je ukoričeno, i svaka od tih knjiga je pismeni spomenik jednoj osobi koja ima dva mišljenja, dvije škole i dva prototipa koje je nemoguće ni organski povezati, ni aritmetički zbrojiti. Kao da zbrajate babe i žabe, ampere i kilometre, četnike i partizane, rusku guberniju i Europsku uniju”, ističe Lekić.
„Prvi put u Srbiji“ je postala neka vrsta političke mantre sadašnje vlasti, a time se može pohvaliti i knjiga Slaviše Lekića. Zabilježeno je da je to prva knjiga nakon pada SSSR-a koju su odbili prodavati u knjižarama. Najveći knjižarski lanci u Srbiji, „Delfi“ i „Vulkan“, javno su priznali da tu knjigu neće prodavati u svojim knjižarama, ali za to nisu naveli nikakav razlog.
Slaviša Lekić primjećuje da „što smo bliže Europi, sve je očigledniji demokratski deficit u javnom govoru. Van pameti je da u eri interneta govorimo o gušenju slobodne riječi, ali činjenice govore da ovdje ni društvene mreže nisu prostor slobodnog govora. Tako da ja odlukom o „nezainteresiranosti“ distributera za knjigu o Vučiću nisam bio zatečen. Ali, priznajem da sam zatečen deficitom zanimanja za sudbinu knjige od strane medija, to jest strahom da se ta informacija makar i objavi. I sasvim sam siguran da Vučić i njegovo okruženje nisu odgovorni za zabranu distribucije i skrivanje vijesti o tome kao što jesu za atmosferu u društvu u kojem se taj skandal događa“, naglašava Lekić.
Tko se skrivao, a tko je bio kooperativan?
Novinar Predrag Popović za DW kaže „kako na žalost odlično poznaje Aleksandra Vučića“. U njegovoj biografiji na njegovom blogu stoji između ostalog da je nakon dugogodišnje novinarske karijere „napravio najveću životnu grešku – prihvatio je poziv Aleksandra Vučića da bude glavni urednik novina 'Pravda'“. Popović za DW kaže kako su 5. listopada 2000 godine tadašnji radikali i socijalisti radili isto što rade i danas:
„Vučić se sakrio i čekao da vidi što može da ga zadesi, ukoliko dođe do lustracije i zabrane SRS-a kao što se tada govorilo. On se pritajio, kao i uvijek u kriznim situacijama. To je uradio i kada je bio puč u SRS-u 2008. godine, princip djelovanja u skladu s instinktom za samoodržanje. A Dačić se ponašao kao i većina socijalista, bar ovih istaknutijih: oni su odmah potrčali da se ponude novim vlastima i da pokažu da su kooperativni. Za bolje razumijevanje te priče i zašto nije bilo 6. listopada, može poslužiti priča Bogoljuba Karića. Taj najveći Miloševićev tajkun je 6. listopada, poslije neprospavane noći, potrčao u Krunsku, u sjedište Demokratske stranke (DS), s bocom vina kako bi se poklonio novom vođi. Bio je nervozan što mora čekati, a posebno se iznervirao jer je morao čekati da predsjednik DS-a Zoran Đinđić završi sastanak s Milutinom Mrkonjićem iz SPS-a, iako se zna da su još prije 5. listopada i tadašnji predsjednik parlamenta Dragan Tomić, pa Branislav Ivković i razni drugi socijalisti već tada prešli na stranu pobjednika. U redu za čekanje je bio i Ivica Dačić. Za razliku od Vučića, Dačić je vrlo brzo uspio uspostaviti komunikaciju i sa strancima, s nekoliko najutjecajnijih ambasadora, i to mu je kasnije pomoglo da preuzme čitav SPS i to za vrijeme živog Miloševića.“
Predrag Popović kaže da su u SPS-u osjećali da će doći promjene, i nekoliko dana uoči 5. listopada njihovi funkcionari su se pritajili: isključili su mobilne telefone, nisu se javljali na pozive, a neki od njih nisu čak ni obavljali svoje državne funkcije, i nisu ni dolazili na posao.“ Bilo je nekoliko tih operativaca koji su sudjelovali u blokadi puteva, da ne dođu demonstranti, ali i tu su postajale podjele, navodi Popović. U SPS-u je bilo tih ekstremista koji su po svaku cijenu željeli spriječiti okupljanje. A radikali su odlučili da se totalno pritaje. Oni su to radili i u zimu 1996/1997. dok su trajali prosvjedi građana zbog izborne krađe, šćućure se, pritaje, i čekaju da vide rasplet događaja. Tako su se ponašali i uoči 5. listopada, nisu se istrčavali s optužbama na račun demokratske opozicije, a nisu ni podržavali Slobodana Miloševića na neki ozbiljniji način. U to vrijeme je, kako je pričao Vojislav Šešelj, i on imao dva sastanka sa Zoranom Đinđićem. Vučić je također smanjio svoju retoriku i nije više ponavljao da opozicija predstavlja NATO-trupe na zemlji, da su suradnici okupatora, otimači Kosova, izdajnici i sve ostalo. A da nije bilo 5. listopada on bi vjerojatno i danas bio glavni tajnik SRS-a“, kaže Popović.
Transformacija u velike Europljane
Transformacija bivših radikala i socijalista u velike Europljane i zagovornike europskih integracija, nije ništa neočekivano, smatra Predrag Popović: „Ništa se oni nisu promijenili, samo su sada raskrinkani. Ja osobno nikad nisam vjerovao ni Dačiću ni Vučiću da su oni tvrdi srpski nacionalisti, patrioti, oni koji vjeruju da su zapadne granice Srbije od Karlobaga do Virovitice. To je bio samo repromaterijal za političku propagandu. I ova sada transformacija pokazuje da su spremni odigrati bilo koju predstavu od koje mogu imati prije svega osobnu korist. Isto kao što se Vučić zalagao za formiranje Velike Srbije sad se zalaže za pravljenje velikog Beograda na vodi; od onoga nije bilo ništa, možda ni od ovoga neće biti ništa, ali on će naći neku treću, petu, stotu varijantu za opstanak na političkoj sceni, i pokušat će s tim osvojiti glasove lakovjernih građana. Iza svega toga ne stoji nikakav interes Srbije nego samo osobni interes.“
Predrag Popović je također autor sada već nekoliko knjiga o sadašnjem srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću, koje ćete također teško naći u velikim srpskim knjižarama već vam samo ostaje osobno naručivanje. Kao što naglašava da na žalost odlično poznaje premijera Vučića, Predrag Popović ističe da na žalost zbog toga ima i puno problema: „Aleksandar Vučić je javno vodio policijsku, medijsku i pravosudnu kampanju protiv Slavka Ćuruvije. Pošto je u međuvremenu naučio da mu to nije potrebno, on sada vodi vrlo raznovrsnu kampanju protiv mene, ali o tome šuti i ne radi to javno. Istovremeno dobivam i prijetnje. 2013. sam tužilaštvu dao telefone s kojih mi je prijećeno, ime i prezime čovjeka koji mi je prijetio, kao i njegovu adresu. Do danas nisam dobio poziv ni da me pitaju je li to točno. Nekako sam uvjeren da sam u težoj poziciji nego što je bio Ćuruvija u vrijeme prve Vučićeve vlasti, ali to ne znači da ću odustati od istine“, kaže Popović.
Radikali i socijalisti slave 5. listopada
Slaviša Lekić ocjenjuje da sadašnja garnitura na vlasti potajno slavi 5. listopada i da je ta njihova transformacija u velike Europljane naravno neiskrena: „Posebno zbog činjenice da je izostao 'Šesti listopada' i sasvim logičan proces preispitivanja njihove uloge u prethodnom desetljeću koji bi, pored makar katarze, podrazumijevao i malo 'bajbokane' (zatvora, op.ur.) – Zabela ili Padinska skela, sasvim svejedno. Da su na izborima koji su prethodili 5. listopadu Milošević i Šešelj odnijeli pobjedu, a zaboravljamo da je malo nedostajalo, vjerujem da bi godinu dana kasnije bili u krvi svrgnuti. I ne bi gorjela samo Skupština i RTS. Izgubili su, ali se danas ispostavlja da su, sportskim rječnikom kazano, ispali – moralni pobjednici. Bez lustracije, ikakve odgovornosti, makar i isprike za ono što su radili, oni danas vode jednu urnisanu državu i pritom, bez ikakvih skrupula, za krah zajednice, u svakom pogledu, od moralnog do ekonomskog, optužuju ondašnju, dok su devedesetih bili na vlasti, i, gle čuda, današnju – opoziciju. „Svaka čast Vučiću“ i „Svaka čast Dačiću“. Nema tranformacije bez pokajanja i lustracije za koju je već kasno. Vučić je nekoliko puta rekao kako on nema problema sa svojom prošlošću, što god to značilo. A može značiti – nemam problem da se zbog nje postidim; kao što može značiti i ono što mislim da zaista znači – ja nemam nikakav problem sa svojom prošlošću.
A sam Dačić je davno kazao: „Ako treba, ja mogu i da se ispričam“. Očigledno da nitko nije smatrao da treba, pa je lider SPS-a, koji je, sasvim uzgred, na vlasti duže nego Slobodan Milošević, i dalje – na vlasti. Ne možemo govoriti o iskrenom europskom usmjerenju zemlje koju vodi ušminkani radikalski autokrat, a tercira mu ucijenjeni socijalistički birokrat“, kaže Lekić.