Zašto Putin može da pusti Asada niz vodu

Rusija planira da nastavi sa „operacijama iz vazduha kako bi podržala antiterorističku borbu sirijskih trupa", saopšteno je u Moskvi. Ta operacija u oblasti Alepa znači žestoko bombardovanje dijela grada pod kontrolom sirijskih pobunjenika i smrt stotina civila dnevno. Sravnjene su i dvije bolnice. Kremlj je odbio sedmodnevni prekid vatre i pristao na dvodnevni kako bi se stanovništvu pružila humanitarna pomoć. Američki mediji prenose da se u Vašingtonu razmatra naoružavanje pobunjenika modernim artiljerijskim sistemima. Prethodno je američki šef diplomatije Džon Keri zaprijetio prekidom kontakata sa Moskvom o sirijskom pitanju ukoliko se nastavi bombardovanje Alepa. Sve ukazuje da najcrnji dani za ljude u tom porušenom gradu tek predstoje.

„Kerijeva prijetnja je samo javni dio jednačine – i posljednji pokušaj da se ubijanje zaustavi diplomatskim putem te da se ponovo dođe do prekida vatre", piše Pol-Anton Kriger, dopisnik uglednog Zidojče cajtunga iz Kaira. „Jasno je da u Vašingtonu prolaze i kroz druge opcije, kroz Plan B koji je Keri tu i tamo već pominjao. Tu se najprije podrazumijeva isporuka boljeg naoružanja pobunjenicima. Misli se na oružje kojim efikasnije mogu da se brane od ofanzive. To je za sada samo prijetnja iz pozadine kako bi se Moskva primorala na zaokret, ali ta prijetnja vrlo brzo može postati realnost", navodi list.

Dalje piše da su pobunjenici posebno zainteresovani za protivavionske rakete koje se ispaljuju s ramena i koje bi mogle da budu ozbiljna pretnja makar za helikoptere režima u niskom letu. „Amerikanci i dalje nisu spremni da isporuče ovakvo oružje. Plaše se da će ovi praktični i mobilni sistemi dospjeti u pogrešne ruke i biti upotrijebljeni za napade na civilne avione koji su veoma ranjivi tokom polijetanja i slijetanja. Ali drugo je pitanje koliko dugo će države regiona poput Saudijske Arabije, Katara i Turske održati dogovor sa Amerikancima da ne isporuče ovakvo oružje." Zidojče piše da SAD planiraju da upute „manje mobilne" protivvazdušne sisteme i protivtenkovske rakete.

List dodaje: „Osnova američke politike prema Siriji koju zastupa i Keri je od početka ruske intervencije sljedeća: ni Moskva ni pobunjenici ne mogu vojno da dobiju rat. Pošlo se od toga da su toga svjesni i predsjednik Putin i rusko vojno rukovodstvo. To je, prema Kerijevom mišljenju, otvorilo prostor za diplomatsko rešenje na koje bi Rusija morala da primora Asada. Štošta je govorilo u prilog ovom planu, recimo stav ruskih vojnih analitičara da Asadova armija nije u stanju da povrati cijelu zemlju. Uz to, Keri i brojne zapadne diplomate su mislite da će ruska intervencija biti manjih razmera s obzirom na krizu ruske privrede i traumu iz Avganistana. Polazili su od toga i da je Putinu od ostanka Asada na moći važniji status Rusije – da ponovo bude priznata kao svjetska sila i odlučujući akter svjetske politike."

Međutim, djelovanje Rusije u Alepu pokazuje da su ove pretpostavke najvjerovatnije bile pogrešne: „Rusija je nedavno ponovo u Siriji razmjestila lovce-bombardere Suhoj Su-25 koji su predviđeni za podršku kopnenim trupama. Neki u američkoj administraciji to ocjenjuju kao znak da će Moskva podržati Asada u pohodu na krajnju ratnu pobjedu. Ili makar u iscrpljujućem ratu pri kojem će civilno stanovništvo u pobunjeničkim oblastima gladovati i biti bombardovano dok pobunjenici ne kapituliraju, kao što se desilo u opsadi Homsa i nedavno u Daraji, predgrađu Damaska."

„S obzirom na do detalja dokumentovanu svirepost režima, zemlja ne može naći put do mira sa Asadom na čelu", piše Kristin Helberg u autorskom tekstu koji je sinoć objavljen na portalu nedjeljnika Cajt. Helbergova je godinama bila jedina zapadna dopisnica sa akreditacijom za rad u Damasku, a o sirijskom sukobu napisala je dvije knjige. „Svejedno je koliko će mjeseci Amerikanci i Rusi još dati sirijskom predsjedniku. Odlučujuće je šta Sirijci misle i osjećaju. Asad je stotine hiljada njih protjerao, progonio, pohapsio, mučio do smrti, bombardovao, trovao i izgladnjivao – Asad ne može da ostane kao da ništa nije bilo. A baš to je njegova namjera. Predstavnici režima putuju u Ženevu da izigravaju spremnost na pregovore dok vođstvo u Damasku ne pristaje da se odrekne ni djelića moći jer dobro zna da bi joj to bio kraj."

Autorka smatra da je stoga iluzorno pritiskati „umjerene opozicionare" da isposluju dogovor sa Asadom već da je potreban ruski pritisak na Asada da se povuče sa vlasti. „Među podržavaocima Asada je Rusija (nasuprot Iranu) jedini akter koji se Asada može odreći i posjeduje političku i vojnu moć da ga prisili na povlačenje. Ko želi da prekine konflikt u Siriji mora da ubijedi ruskog predsjednika Putina da mu je promjena vlasti u Damasku u najboljem interesu", piše Helbergova i navodi četiri glavna razloga:

„Najprije sirijska suverenost koju svi – Rusi, Amerikanci, Iranci, Turci i Saudijci – žele da održe, ali koja se već sada urušava. Istina je da se Sirija kao cjelovita država može održati samo bez Asada. Predsjednik nije garant, već opasnost po suverenitet Sirije. Sa tim je povezan i drugi razlog, stanje sirijske armije zbog čije neefikasnosti i manjka borbenog morala ruski oficiri očajavaju. Treće, teroristička pretnja po Rusiju ne opada već raste ukoliko se svi u Siriji koncentrišu samo na sunitski terorizam. Sirijsko sunitsko stanovništvo će se dalje radikalizovati sve dok inostrane šiitske paravojske za Asadov račun ubijaju ljude kako stignu. Četvrto, Putin je u suštini već postigao šta je htio – zato je vrijeme za posljeratni poredak bez Asada, poredak iz kojeg bi Rusi mogli mirno da se povuku kada njihovi interesi budu obezbijeđeni i bez Asada."