Protiv IS ili za Asada?
27. novembar 2015Kladili smo se. U dobro crno francusko vino.
Koliko dugo će Vladimir Putin ovoga puta ostaviti gosta da čeka. Pola sata? Sat? Sat i po?
Izgubili smo. I sam gost je kasnio – francuski predsjednik Oland. Putin je morao da čeka. Neobično za ruskog predsjednika – ali i nekako prikladno, ukoliko se razmisli, ko od koga šta zaista želi.
Prava, povezana, odlučno dejstvujuća koalicija, osovina dobrih, na ravnoj nozi: Moskva - Vašington - London - Pariz, predvođena Rusima. To je bio, jeste i ostaje san Vladimira Putina, od kada je pred generalnom skupštinom UN u Njujorku izgovorio pomirljive tonove prema Zapadu.
Bombarduje, a niko ga ne hvali
Nekoliko dana kasnije, šef Kremlja naredio je bacanje bombi na Siriju i bio začuđen što ga svijet ne razumije. Umjesto priznanja i pohvala, stigle su kritike i sumnje. Zapad se trudio da odgonetne prave motive Rusa. Želja za poštovanjem ostala je neispunjena.
Napadi na Pariz promijenili su situaciju. Rusija je Zapadu pružila ruku. „Moramo da sarađujemo sa Francuzima i da ih posmatramo kao saveznike“, naredio je Putin svojim generalima – progovorivši tako iz srca mnogih svojih zemljaka. Jer, bez obzira na veliku propagandu protiv Zapada, većina Rusa se više osjeća evropski, nego azijski. A, Francuska je oduvijek bila san.
I u Rusiji: „Mi smo Pariz“
Do prave solidarnosti sa Francuzima došlo je kada su teroristi u Parizu ubili veliki broj ljudi. Šok zbog tog napada bio je skoro veći od užasavanja nakon pada ruskog putničkog aviona u Egiptu. Rusi su iskreno tugovali i bili ujedinjeni u nesreći sa Evropom. Šanse za zajedničku borbu protiv terora ponovo su se stvorile, i pored svih političkih razlika.
Ali, onda je došao udarac. Udarac – ili nož u leđa, kako ga Putin naziva. Upravo prijateljska Turska oborila je ruski vojni avion – „podmuklo“, rekao je Putin govoreći o izdaji. Incident u sirijsko-turskom pograničnom području zaprijetio je da bude iskra koja bi, zabrinuli su se mnogi, mogla da preraste u nešto gore. Moskvi je zamalo zapretila opasnost da ponovo bude izolovana od Zapada. Od Zapada, sa kojim je htjela da se bori protiv IS-a.
„Dragi Vladimir“
To što su se stvari razvile drugačije može se zahvaliti Putinovom snu – snu o snažnoj koaliciji protiv IS-a. Ali i zahvaljujući Olandovoj odlučnosti da uđe u koaliciju sa Rusima. „Fransoa“ i „dragi Vladimir“, kako su se jedan drugom obratili u Moskvi, napravili su određene ustupke.
Oland je govorio o „Islamskoj državi“ i drugim teroristima koji moraju da se poraze – što je od početka cilj Moskve. Putin sa druge strane obećava da će ostaviti na miru umjerene Asadove protivnike koji se takođe bore protiv terorizma. Frontovi su ostali suprotstavljeni samo kada je riječ o Asadu. Putin je više nego jasno, izrazio svoje uvjerenje da bez sirijskog šefa države, borba protiv IS-a ne može da se dobije. Više nego jasno Oland je poručio da Asad mora da ode.
Ta razlika mogla bi da izjalovi sve pokušaje bratimljenja. I da ostavi Vladimira Putina da i dalje čeka: na sljedeću priliku kada će sa Zapadom razgovarati na ravnoj nozi.