„Uvijek kada putujem strahujem da se više neću vratiti“

3. oktobar 1961. godine. U ranim jutarnjim satima pred ulaznim vratima su bili vojnici, policajci, službenici lokalnih vlasti. Obitelji Irmgarda Ohnesorgea pročitan je protokol u kojem između ostalog stoji:

„Niste dostojni da živite na državnoj granici na zapadu.“

Irmgard Ohnesorg ovaj dan, od prije 50 godina, nosi u neizbrisivom sjećanju: „Naravno da smo se uspaničili. Moj tata je bio upravo ustao i bio je u kupaonici. Moja mama je još uvijek spavala sa ostalom djecom. Znam da je bila zamolila da joj se ne smeta i moj tata je rekao kako će je sam informirati jer je ona u četvrtom mjesecu trudnoće. No službenici nisu imali obzira prema tome, upali su u spavaću sobu i sami su sve rekli mojoj majci.“

Sada ćemo na ulicu

Danas 54-godišnja Ohnesorge živjela je tada sa svojom obitelji u mjestu Guenterrode koji je na granici sa saveznom pokrajinom Niedersachsen. Njeni roditelji tamo su imali poljoprivredno dobro i gostionice. No kuća i farma su bile direktno na granici između dvije Njemačke: „Moj otac je odveden u Ured gradonačelnika. Jedan naoružani službenik išao je iza njega. Otac je jednom susjedu rekao: 'Sada će mene i moju obitelj istjerati na ulicu.' To naravno nije bilo jednostavno za njega i njegovu obitelj.“

3200 osoba tog oktobra 1961. godine u akciji provedenoj tokom maglovite noći prinudno je preseljeno u unutrašnjost Demokratske Republike Njemačke. Cilj akcije bio je utvrđivanje unutarnjemačke granice. Prvi val prisilnog preseljavanja dogodio se već 1952. godine. U državne akte ovaj postupak je ušao pod ciničnim imenom „Akcija štetočina“. Odlukom o prisilnom preseljenju bilo je obuhvaćeno ukupno 11 000 osoba. A odštete skoro da i nije bilo. Rainer Potratz, koautor knjige „Prisilno preseljavanja na unutarnjemačkim granicama“ kaže da je protivljenje ovoj akciji imalo malo smisla, baš kao i bijeg na zapad: „Oni koji su bili pogođeni akcijom 1961. godine nisu imali nikakve mogućnosti. U to vrijeme granica je bila neprobojna, postojale su dvije žice na granici, zemljišne parcele bile su u pravilu okružene, graničari su bili u stanju povećane gotovosti, a 1961. godine nije bilo bijega, dok je primjerice 1952. godine u akciji (prisilnog preseljavanja – op. red.) oko 4000 ljudi jednostavno pobjeglo preko granice.“

Žigosani kao zločinci

Irmgard Ohnesorge i njena obitelj su u oktobru 1961. godine svoju pokretnu imovinu utovarili u kamion i bili preseljeni u okolinu Weimara. U blizini svinjca na jednoj farmi dodijeljen im je mali stan: „U tom mjestu smo zapravo bili označeni kao zločinci, kao asocijalni. Govorilo se da tamo dolaze ljudi koji mora da su napravili neki zločin. Jer ako se neko pošalje tamo, onda mora da je napravio neki zločin.“

Najprije izgubiti kuću i farmu, a potom biti označen kao kriminalac – sa tom duplom traumom brojni nisu mogli izaći na kraj. Zbog stida su svoje životne priče najčešće krili za sebe godinama, kaže Rainer Potratz. „Postoje pojedini slučajevi samoubistava, ali ono što i dan danas djeluje jesu psihičke posljedice, koje su dijelom često potiskivane, a koje nikada nisu, u DDR-u svakako ne, ali ni nakon 1990. godine dovoljno prerađene.“

Mnoge su posljedice prisilnog preseljenja slomile. Njihove priče vrijeme je pregazilo. Irmgard Ohnesorge i brojni drugi još uvijek nose u sjećanju nepravdu koja im je napravljena. Sjećanja na to se ne daju potisnuti. „Preživljavam tu traumu stalno,“ piše jedna žena koja je doživjela prisilno preseljenja. „Svaki put kada putujem, uvijek mislim, kako se nikada više neću vratiti.“

Autori: Susanne von Schenck / Zorica Ilić
Odg. urednik: Azer Slanjankić