"Berlinčani" sa Balkana, ostali vjerni zapadnom Berlinu

Kemal Tokić iz Toka kod Gradačca krenuo je 1970. godine iz radoznalosti da putuje po Njemačkoj. Njegova prva stanica bila je zapadni Berlin. Iako je u tadašnjoj Jugoslaviji imao dobar posao, Kemalov turistički dolazak u Berlin pretvorio se u stalni boravak. Zaposlio se u firmi Schindler, iz Gradačca doveo suprugu i kćerku, a ubrzo potom Tokići su dobili i novog člana porodice, sina Sauda koji je rođen u Berlinu.

Tokići su se prijatno osjećali u zapadnom Berlinu. Da je grad podijeljen zidom nije ih mnogo zanimalo. Kemal je radio na montaži po gradilištima širom Njemačke, tako da mu ni Istok, a ni Zapad nisu bili strani. „Prije na pet godina sam rekao čovjeku koji je radio sa mnom da će se Njemačka ujediniti. On mi se smijao. Imao sam takav predosjećaj. Kada je Willy Brandt išao u posjetu kod Ericha Honeckera, znao sam da će se ujediniti.“

Saud je odrastao u kvartovima zapadnog Berlina, a u istočni dio je odlazio s prijateljima, najčešće vikendom na provod. “Sa 20 njemačkih maraka slavilo se cijelu noć”, prisjeća se Saud. „Išli smo zato što je tamo bio jeftiniji provod. Imali smo više mogućnosti da uđemo u diskoteke sa manje para. Tamo smo sa zapadnim parama bili carevi“, kaže Saud.

Istočnjaci se poznaju po govoru i hodanju i nisu naklonjeni strancima

Otac i sin vode svoju privatnu firmu i danas posluju po cijeloj Njemačkoj. “Bez obzira što je zemlja već dvadeset godina ujedinjena, istočni i zapadni Njemci se do danas nisu ujedinili”, kažu Tokići. Mnogi Berlinčani sa Zapada preselili su se nakon rušenja Berlinskog zida na Istok, jer je stanarina bila mnogo jeftinija. Selili su se i Tokići, i to iz zapadnih kvartova Steglitz i Schöneberg, u još zapadniji Mariendorf. I po cijenu skupljih troškova života, i starija i mlađa generacija porodice Tokić ostala je vjerna nekadašnjem Zapadnom Berlinu.

„Bože sačuvaj, šta ću tamo? I kuću i sve imam ovdje u Zapadnom Berlinu. Istočnjak se uvijek poznaje! “I žena i muško se uvijek mogu poznati i po hodanju, i po govoru, po svemu”, kaže Kemal.

Ni Saud se ne bi nikada želio preseliti na istok. „I dalje je u meni i mojoj glavi ostao istok i zapad. To osjetim u svom životu, osjetim da je velika distanca između istočnih Njemaca i nas sa Zapada. Istočni Nijemci, posebno prema nama strancima, drže odstojanje.“

„Berlinski zid me uopšte nije interesovao“

Kada su porodici Kopić, koji su prije 41 godinu iz Slavonskog Broda došli na rad u Berlin, u posjetu iz domovine i inozemstva dolazili su rođaci i prijatelji. Prvo su ih pitali za Berlinski zid”, prisjeća se uz osmjeh Elizabeta Kopić. Još se sjeća i reakcije njenih komšija kada je 1969. godine krenula za Berlin. „Već sam tada čula ”Pa kud baš u Berlin, znaš da tamo postoji onaj zid?” No, meni to nije puno značilo, onda se željelo ići u Njemačku.“

Nakon nekoliko godina boravka u Berlinu, Elizabeta je sa svojim suprugom odlučila kupiti gradsku vikendicu sa vrtom. Posjed se nalazio u zapadnoberlinskom kvartu Neuköln. Samo 50 metara dalje, s druge strane Zida, nalazio se kvart Treptow sa istovjetnim vikendicama i vrtovima Berlinčana sa istoka.

„Berlinski zid me uopće nije interesirao, tu se moglo popeti gore i gledati preko, u istočni dio. Ja to nikada nisam uradila i ne sjećam se da je neko od moje porodice išao to gledati. To je nekako bio drugi svijet, a pričalo se ovako: Nije dobro s njima se ni igrati, nemoj se tamo penjati, možda ćete neko pogoditi metkom. Tu su preko isto bile kolonije (vikendice s vrtovima), ali ja ih nikada prije nisam vidjela, dok zid nije pao.“

Umjesto Berlinskog zida koji je dijelio dvije bašte, danas sagrađena široka cesta

Elizabeta nije često odlazila u istočni Berlin. Na centralni trg istoka, Alexanderplatz, odlazila bi samo kada su joj u posjetu dolazili prijatelji i rodbina. Inače, i sama vožnja gradskim javnim prijevozom bila je za Elizabetu svojevrsna avantura. „Sjedite u S-Bahnu ili U-Bahnu (prigradska željeznica i metro), vozite se nekoliko stanica, normalno putnici izlaze i ulaze. Vozite se dalje i osjetite odejdnom da U-Bahn ili S-Bahn smanjuje brzinu, na primjer nailazimo na Friedrichstrasse. Tu nema izlaska, ne daj Bože, tu je granični prelaz, vidite naoružanu vojsku do zuba. S-Bahn polako prođe, zatim poveća brzinu, opet prolazi kroz nekoliko zapadnih stanica, i opet upadne u istočni dio…..“

Vijest o ujedinjenju Njemačke i ukidanju granice između dva grada, porodica Kopić saznala je ispred televizijskog ekrana. Ubrzo potom uslijedilo je i rušenje 155 kilometara dugog Berlinskog zida. Elizabeta nažalost nije bila svjedok rušenja i onog dijela zida koji je od njene vikendice bio udaljen samo 50 metara.

„Kada sam došla, uglavnom nema više zida, nema ni one kućice s koje smo mogli preko gledati. Taj granični pojas, koji je bio između naše kolonije i one kolonije preko, to je sada ova divna široka cesta, Kiefholzstrasse. Ja osobno ni ne mislim više da je tu nekada zid bio, jer nije mi ni smetao. Ja nisam nikoga imala na onoj strani da bi možda morala patiti.“

Prvi utisak o Berlinu: „Otkud tolika tišina u tako velikom gradu?“

Nakon što je završio fakultet u Zagrebu i odslužio vojni rok, Milorad Živković je 29. decembra 1978. godine stigao u Berlin. Istraživao je njemačke i engleske putopise po Balkanu u 17. i 18. vijeku, i to je trebala da bude tema njegove doktorske disertacije na univerzitetu zapadnog Berlina. Živković je o Berlinu maštao od ranog djetinjstvu. Po pričama njegove tetke, koja se još pred 2. Svjetski rat doselila u Berlin i njegovog strica koji je bio pilot i imao redovnu liniju na relaciji Beograd-Beč-Berlin, Živković je ovaj grad doživljavao kao nestvarnu najveću sjevernu prestolnicu između Pariza i Moskve.

Još se sjeća svog prvog utiska kada je stigao u Berlin: „Zapanjivala me ta tišina koja vlada u njihovom gradskom prevozu, bez obzira da li je to metro, autobus ili S-Bahn (prigradska željeznica). Kod nas je to sasvim drugačije, ima ljudi koji se svađaju, pjevaju…., a ovdje svi ili ćute ili čitaju novine. To je bio taj prvi utisak, toliko veliki grad, tako mnogo ljudi, a tišina.“

„Zid je bio strašan, apsuradn i smiješan“

Sa Berlinskim zidom susreo se odmah po dolasku. Voz koji je iz Zagreba vodio preko Minhena stizao je na željezničku stanicu u istočnom Berlinu. “Strogi i zloglasni istočno-njemački carinici bili su tog dana dobro raspoloženi”, prisjeća se Živković, pa je carinska kontrola na granici za zapadni Berlin umjesto tri sata trajala svega dvadesetak minuta.

„Taj zid bio je veoma solidno, onako njemačko-pruski urađen, ali potpuno mi je izgledalo kao u nekom nadrealističkom filmu.Prosto nevjerovatno da kroz centar grada ide tako jedan visoki zid sa bodljikavom žicom na vrhu. Djelovao je i strašno, i apsurdno i smiješno!“

Živković je u zapadnom Berlinu završio svoj doktorat, radio kao dopisnik NIN-a i stekao porodicu. Život ga u istočni Berlin nije vodio često, povremeno je posjećivao rodbinu svoje supruge ili vodio najmlađu kćerku u lutkarsko pozorište u kojem je cijena od pola marke bila simbolična. Ujedinjenje Njemačke i rušenje Berlinskog zida dočekao je euforično, lutajući do zore po istočnom Berlinu sa svojim prijateljima.

Berlinčani nerado odlaze u druge kvartove

Mnogi su se nakon ujedinjenja odselili u nekadašnje istočne kvartove jer je stanarina bila jeftinija. Međutim, Živković je do danas ostao vjeran zapadnom dijelu grada. „Berlin je ogroman grad i svako živi u svom kvartu. Moj je dio grada ovaj Charlottenburg. Kada idem u Neuköln ili Kreuzberg osjećam se kao da idem u drugi grad, iako je to bivši zapadni Berlin. To isto vrijedi i za istočni. Odem s vremena na vrijeme, ali se osjeća razlika, ne toliko po arhitekturi, već po mentalitetu i ponašanju ljudi. Ja sam prosto naviknut na ovaj dio, na ovaj trg, gdje dolazim 30 godina, osjećam se veoma prijatno. Sa svim mojim prijateljima i poznanicima se sastajem ovdje ili u još dva- tri kafića u okolini.“

Autor: Selma Filipović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić