Tijan Sila: Za one koji dožive rat, on nikad ne prestaje

DW: Tijane, tvoj roman „Radio Sarajevo“ doživljava već svoje treće izdanje. Zahvaljujući njemu si u Njemačkoj postao poznat i popularan, a sad si još poznatiji jer si dobitnik i značajne književne nagrade za cijelo njemačko govorno područje. Riječ je o nagradi Ingeborg Bachmann, koja ti je nedavno uručena u austrijskom Klagenfurtu za tekst „Dan kada  je moja majka poludjela“. Kako je došlo do toga da se prijaviš za učešće na takmičenju za koje žiri bira 14 učesnika koji prezentiraju dosad neobjavljen tekst na njemačkom jeziku?

Tijan Sila: Imaš pravo, to nije jednostavno. No, nije mi ovo bio prvi pokušaj. Ovaj put sam imao sreću da je član žirija Phlipp Tingler u njemačkoj tv-emisiji “Literarni kvartet“ jako hvalio moj roman „Radio Sarajevo“. On je mogao odabrati dva učesnika , pa sam se usudio da ga pitam da li bih ja mogao biti jedan od njih, i on je pristao.

 „Dan kad je moja majka poludjela“, ovaj naslov je već izazvao veliku pažnju javnosti, publike i žirija. Neki odlomci su objavljeni u njemačkim medijima, ali kako bi ti nekome ko nije imao priliku da to pročita objasnio, šta je poenta tog teksta?

Poenta je da ratovi u stvari nikad ne prestaju za one koji su ih doživjeli i preživjeli. To je priča o psihičkoj bolesti moje majke koja se pojavila nekih sedam-osam godina nakon završetka rata u BiH, u našem izbjeglištvu u Njemačkoj. Dakle, egzemplarno za sve te ljude sam ispričao sudbinu moje majke i naše porodice.

Rođen si u Sarajevu 1981. godine. Tri ratne godine si kao dječak, do odlaska u Njemačku sa porodicom 1994., proveo u rodnom gradu i o tome si napisao knjigu. Za literarne kritičare i publiku na njemačkom govornom području je „Radio Sarajevo“ bio fascinantan i zbog toga što si o tim djelimično užasnim iskustvima pisao sa velikom dozom humora, u kojemu mi koji dolazimo sa tog područja prepoznajemo tzv. sarajevski humor. Odakle ti taj humor, s obzirom da si vrlo mlad otišao iz rodnog Sarajeva?

To starosno doba je ipak bilo dovoljno da ga ne zaboravim. Gledao sam „Audiciju“ i „Top listu nadrealista“. To je značajno uticalo na mene i naprosto sam ga ponio sa sobom.

U jednom intervjuu si rekao da od rata ne želiš profitirati ili praviti neku veliku umjetnost, ali da sebe doživljavaš kao neku vrstu glasa ljudi koji su imali sudbine slične tvojoj.

Da, nadam se da to ne zvuči arogantno. Kad sam došao u Njemačku, bilo je teško mojim drugovima u školi i drugima objasniti šta se to tačno dešavalo u Sarajevu. Teško je to objasniti onima koji nisu doživjeli rat. I dobro je da je tako. Vidite sad sve ove nesretnike iz drugih dijelova svijeta koji su utočište od rata potražili u Njemačkoj. I njima bih htio poručiti da je poslije svih iskustava moguće ovdje započeti neki smisleni i konstruktivan život. Ja sam u tome uspio.

Da, ti si naučio jezik, studirao germanistiku i anglistiku u Heidelbergu i radiš kao učitelj u Kaiserslauternu. Pričaš li sa svojim učenicima o svojim iskustvima?

Naravno. Dobar dio njih su izbjeglice. Pričamo i o situaciji u Njemačkoj, o ratovima u Gazi i Ukrajini.

Tvoje kolege, poput Saše Stanišića, se uključuju u aktuelne političke diskusije, kada je u pitanju ono što se za vrijeme rata dešavalo u istočnoj Bosni, posebno u Srebrenici. Nedavno je usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici koja je u Srbiji i u RS izazvala vrlo negativne reakcije. Iz zvaničnog Beograda i iz Republike Srpske se i danas mogu čuti argumenti da to ne doprinosi pomirenju naroda na tim prostorima, već da to naprotiv izaziva još veće tenzije i međusobno udaljavanje. Kako ti to vidiš i da li su ti procesi suočavanja sa prošlošću kontraproduktivni u savladavanju sadašnjih političkih problema?

Ne, oni su veoma  potrebni i produktivni. Najbolji primjer za to su Nijemci. Ni njima nakon Drugog svjetskog rata nije bilo lako da priznaju da je u njihovo ime počinjen holokaust. Trebali su vremena i  da se pomire sa susjedima. Nadam se da ćemo mi to doživjeti i na tim našim prostorima i da će Srbija i Republika Srpska priznati da se u Srebrenici desio genocid, jer se desio.

Ti si prije dvije godine postao i otac jedne djevojčice. Čak si sa svojom njemačkom suprugom napisao prvi roman za djecu. Šta ćeš prenositi svom djetetu iz onog to si ti ponio u svom, moglo bi se reći „životnom ruksaku“ iz djetinjstva. Da li ćeš učiti svoje dijete svoj maternji jezik?

Ne, neću sad. Nekad poslije, kad bude dovoljno odrasla, kad bude više razumjela.

Ti si, ne samo pisac, već i učitelj. Tvoji učenici to znaju. Razgovaraš li o tome s njima?

Naravno, dobar dio njih su i sami izbjeglice. Razgovaramo o ratovima u Ukrajini ili u Gazi, o aktuelnim političkim diskusijama koje se u vezi s tim ratovima vode u Njemačkoj.

Da li tebe kao migranta zabrinjava porast desnog radikalizma u Njemačkoj?

Zabrinjava, naravno. Imali smo tu situaciju češće tokom zadnjih godina. Ovaj put je sa uspjehom partije Alternativa za Njemačku sve postalo opasnije i ekstremnije. Moramo to shvatiti veoma ozbijno i boriti se protiv protiv toga svim demokratskim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju.

Kad smo zadnji put razgovarali u septembru prošle godine, rekao si da tražiš prevodioca za roman „Radio Sarajevo“. Jesi li ga našao?

Nećeš vjerovati. Nakon dodjele nagrade Ingeborg Bachmann su me zvali iz sarajevskog Buybooka i rekli su da će me pozvati na svoj festival knjige iduće godine i da do tada namjeravaju izdati moju knjigu na bosanskom. To bi me naravno jako radovalo, ali ne smijem se unaprijed pretjerano radovati.

A da sam napišeš neku knjigu na maternjem jeziku?

„Ma kakvi. Moj bosanski je, ja to tako zovem, pećinarski (smije se glasno). Prestao sam ga aktivno učiti kad smo došli u Njemačku, mada smo ga naravno govorili kod kuće. No, to je nešto sasvim drugo nego kad ga učiš u školi. Ja jesam i ostajem pisac migrantskog porijekla koji živi u Njemačkoj.

Namjeravaš li ove godine ići u Sarajevo?

Da ali tek tokom zime. Moja sarajevska raja mi kaže da sam poludio (opet se smije). Ka#u mi, Tijane, ovdje niko normalan ne dolazi dobrovoljno zimi. Ugušićeš se od smoga, ovamo se dolazi ljeti. No, ne mogu otići ovog ljeta zbog obaveza koje imam.

Priča za koju si dobio nagradu Ingeborg Bachmann bi, to sam negdje pročitala, trebala biti dio nove knjige koju namjeravaš pisati?

Da, napisao sam već nekih dvadeset stranica, ali će to potrajati. Mislim da će knjiga biti gotova tek tamo 2027. Ili 2028. godine.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu