Mala Kina u Italiji

Jednog ranog zimskog jutra sjedila sam na zadnjem sjedištu policijskog vozila, koje je išlo prema periferiji Prata - industrijskog grada u Toskani. Duž ceste nalaze se brojne fabrike napravljene od fasadne cigle - poznatije kao capannoni ili male radionice.

Prato je nekada važio za svjetskog lidera u proizvodnji visokokvalitetnih tekstila od vune. Prato je tako tokom 2000. godine izvezao tekstil vrijedan sedam milijardi dolara. godini. Onda se pojavila konkurencija iz zemalja sa jeftinom radnom snagom: Istočna Evropa, Afrika, Bangladeš i, naravno, Kina. Od tada, više od polovine tamošnjih fabrika je bankrotiralo, a ostatak je svoje pogone premjestilo na istok, kako bi ostali u životu. Ipak, ove zgrade nisu ostale puste, u njih su se uselila nova poduzeća - proizvođači tekstila iz Kine koji se ovdje ponašaju kao da su sigurnost na radu i radnička prava apstraktan pojam iz njima strane zemlje. To je praksa koju lokalne vlasti pokušavaju suzbiti, ali sa veoma skromnim rezultatima.

Zapravo, vozilo u kojem sam se vozila tog jutra išlo je u raciju u jednu od stotina kineskih fabrika dukserica koje u akordu proizvode jeftinu odjeću koju Evropljani kupuju s osmijehom.

Kineske prodavnice dukserica

Policajci su provalili stražnja vrata fabrike, a ja sam ušla za njima u prostoriju veličine male fiskulturne sale, koja je bila preplavljena šivaćim mašinama i gomilama ostataka tkanine. Svaki tračak svjetlosti koji bi tu mogao dospjeti blokiran je crnim plastičnim pločama na prozorima. Šperploče razdvajaju improvizirane uske sobe za spavanje, prljavo kupatilo i kuhinju u ćošku.

Približno 20 ljudi, većinom između 20 i 30 godina starosti, izašli su iz sobičaka trljajući oči. Više djeluju iziritirani i povučeni, nego preplašeni.

Nakon što je policija provjerila njihove dokumente, ustanovili su da troje od njih dvadesetak u Italiji boravi ilegalno - radnici gunđajući pune kese svime i svačim - odjećom, kompjuterima, vokovima i zamrznutom hranom. Policajci su zakovali vrata spavaonica i blokirali šivaće mašine debelim plastičnim trakama. Bez puno buke, vrata fabrike zatvorena su lancem, a radnici su ušli u auta koja su se iznenada pojavila kako bi ih odvezla u drugu radionicu.

Ta racija izvedena je prije više od četiri godine i jedna je od 2.000 koje su vlasti organizirale od početka 2008. godine. Većina fabrika u kojima su bile racije su zatvorene zbog sigurnosti i povrede radničkih prava, iako je svima poznato da se fabrike nakon toga jednostavno izmjeste na drugu lokaciju i promijene ime.

Ova tema posljednji put punila je novinske naslove krajem 2013. godine, kada je u jednoj od fabrika rano ujutro izbio požar i odnio živote sedam radnika koji su spavali u sobama od šperploče.

Zatvaranje očiju pred problemom

Požar je natjerao vlasti da intenziviraju inspekcije i doveo do osuđivanja pet ljudi zbog zločina protiv čovječnosti, uključujući i dva talijanska državljanina koji su bili vlasnici objekta. Istini za volju, vlasnici većine cappanonija su Talijani koji s radošću prihvataju kiriju od Kineza, zatvarajući oči pred onim što se dešava u njihovim zgradama.

Kasnije su talijanski i kineski ministar pravde potpisali memorandum o saradnji na borbi protiv međudržavnog organiziranog kriminala. Uprkos ovom potezu, Franco Roberti, državni tužilac za borbu protiv mafije, kaže da je kineska zajednica u Pratu "veoma zatvorena i da se u nju teško može prodrijeti", te da do tada saradnja sa kineskim vlastima nije ni postojala.

Nije potrebno ni spominjati da je prisustvo sve većeg broja kineskih radnika u Pratu povećao kulturološke, ali i pravne tenzije u gradu. I dok se ne može utvrditi tačan broj kineskih državljana koji žive u tom gradu, prema procjenama vlasti, Kinezi, kako oni koji su tu legalno tako i oni koji su tu ilegalno, čine približno 20 posto populacije Prata koja iznosi 191.000 ljudi. Ovo je područje s najvišom koncentracijom kineskih stanovnika u Italiji, a prema tom parametru u vrhu je i evropske ljestvice.

Tenzije su narasle na sve strane; zbog buke koja dolazi iz kineskih restorana čije radno vrijeme završava nakon talijanskih, ali i zbog kineskih poduzetnika koji pokazuju svoje bogatstvo kroz skupocjena vozila.

Kineski glas u Pratu

Marco Wong, kineski poduzetnik, koji se bavi izvozom i uvozom, rodio se i odrastao u Italiji. Kaže da kada konflikt raste, obično Kinezi plate cijenu toga. On navodi nedavni incident između grupa Kineza i Italijana ispred kineskog restorana. "Vlasti su talijansku verziju priče uzeli za istinitu i nedugo nakon toga poslali inspekciju u taj restoran. Mnogi Kinezi u Pratu shvatili su to kao još jedan znak progona."

Wong je dao sve od sebe da Kinezima u Pratu obezbijedi i politički uticaj. Dva puta se kandidovao i dva puta je izgubio u utrci za člana gradskog vijeća kao kandidat ljevičarske SEL stranke. Prvi put, prije šest godina, dobio je 24 glasa, a prošle godine deset puta više - 241 glas.

On kaže da porast broja glasova koje je osvojio otklanja česte pritužbe u vezi s kineskim radnicima - da koriste talijanski socijalni sistem, ne plaćaju takse i da se onda vraćaju u Kinu nakon nekoliko godina rada u Italiji. "Sada je mnogo talijanskih državljana kineskog porijekla. Kina ne dopušta dvojno državljanstvo s Italijom, što znači da su se ovi ljudi odlučili na ostanak u Italiji."

Kada je u pitanju komuniciranje, Wong kaže da su tenzije između dvije zajednice ublažene tokom mandata načelnika Mattea Biffonija čija je stranka lijevo od centra. On je pohvalio Biffonija za smirivanje uzbune zbog nastupa kineskih prostitutki koje djeluju u Pratu u popularnim TV emisijama Le lense i The Hyenas.

"Znamo za kineske prostitutke u Pratu koje su tu već godinama i kotistimo legalna sredstva kako bismo riješili taj problem", kazao je Biffoni. "Više nas brinu ljudi koji eksploatišu ove žene."

Više podrške - bolja integracija

Prato bilježi napredak u integraciji barem nekih kineskih biznisa. Tako je Ured nacionalne konfederacije za zanatski sektor i mala i srednja poduzeća Italije u Pratu objavio da će pružiti više podrške legalno osnovanim kompanijama u kineskom vlasništvu i to na svim poljima: od zdravstva, sigurnosnih informacija do razvoja vještina.

Ali, i dalje će biti teško zaustaviti val krijumčarenja kineskih radnika u Italiju iz evropskoh zemalja ili Kine - ili milijarde neoporezovanih eura koji se šalju u Kinu. To se dešava i zahvaljujući činjenici da rijetko koji radnik smatra da je eksploatisan: oni rade isto onoliko koliko bi radili i u Kini, ali za dva do tri eura po satu, što je u najmanju ruku dvostruko više od onoga što bi zaradili u Kini.

Kada sam ja bila u Pratu, razgovarala sam sa 28-godišnjim radnikom u tekstilnoj industriji Wei Dingwenom. Kazao mi je da je radio sedam dana u sedmici po 18 sati dnevno i da mu je dnevnica iznosila 40 eura. Sve što je zaradio prvih godinu morao je dati krijumčarima koji su ga doveli u Italiju. Onda, sa osmijehom na licu, kazao je da voli raditi. "Jer, rad znači novac."