Kriza pogodila i talijanske Kineze

Dvojica muškaraca idu prema šanku, iza kojega poslužuje mlada djevojka s tamnom kosom, svezanom u rep i s modernim šiškama. "Ni hao!" pozdravljaju muškarci. "Ciao, ciao", odgovara ta konobarica sa smiješkom na licu.

Ye Pei ima 17 godina i dolazi iz Kine. U Italiji živi tek nekoliko mjeseci. Njezin rječnik talijanskog je još ograničen. Ali riječi koje su joj potrebne da bi poslužila goste Capuccinom i drugim napitcima u kafiću u Falconari, jednom turističkom mjestu na talijanskoj istočnoj obali, ona već zna. "Za mene je u ovom trenutku posebno važno, da naučim jezik", objašnjava Ye Pei. "To je ispred svega ostalog. Ako dobro budem govorila talijanski, moći ću biti neovisna. A ako po cijeli dan šijete, onda je teško naučiti jezik."

Masovna migracija

Poput većine Kineza u Italiji, i Ye Pei dolazi iz provincije Zhejiang u istočnoj Kini. Njezina domovina, regija Qingtian, okružena je brdima. Industrije i mogućnosti zapošljavanja tu gotovo i da nema.

Prije 30 godina su Kinezi počeli masovno dolaziti u Italiju. Većina ih je našla posao u jednoj od tvornica odjeće, koje su kao kooperanti djelovali za talijanske modne kuće. Posao je bio jednostavan - šivati dugmad na veste i patentne zatvarače na farmerice. Ubrzo su ti kineski useljenici osnovali vlastite tvornice odjeće.

U posljednjih deset godina se broj kineskih useljenika u Italiji utrostručio, na više od 200.000. Oko 20 posto useljenika u Italiji su danas Kinezi. Mnogi su dovodili svoje obitelji, rođake i prijatelje iz Kine u Italiju i zapošljavali ih u svojim tvornicama. Brzo se pročulo kako su Kinezi fleksibilni, brzi i jeftini.

Made in Italy pomoću kineskih ruku

Xue Fen je Ye Peina majka i živi već oko šest godina u Italiji. I ona je tu prvo pronašla posao u jednoj kineskoj tvornici, gdje je radila više od 15 sati dnevno - za oko 750 eura mjesečno. U Kini bi za iste novce, kaže, morala raditi osam mjeseci.

Xue Fen zna da kineski vlasnici tvornica iskorištavaju svoje radnike i ne isplaćivaju im plaće na vrijeme, ali ističe ujedno da je posao u takvoj tvornici nekim useljenima, koji su tek došli u Europu, čak i dobro došao. "Kad radite za jednog talijanskog šefa, morate plaćati stanarinu i sami ići u kupovinu. To je veoma nezgodno", kaže ona. "Ali ako radite za jednog kineskog šefa, onda se on makar pobrine za stan i hranu. Tako mi to radimo u Kini."

Talijanska policija je, prema vlastitim navodima, otkrila kineske tvornice, koje funkcioniraju poput takozvanih "sweatshopova", odnosno tvornica u kojima se za male novce izrabljuje radna snaga. Policija navodi da u nekim tvornicama ljudi rade cijeli dan i noć bez ikakvih papira. Upravo zbog toga su Kinezi u Italiji i bili tako dugo "neprimjetni", pojašnjava za Deutsche Welle jedna policajka, koja ne želi odati svoje ime. "Kinezi su veoma pametni i dobro organizirani. Oni namjerno ostaju tihi, kako novine ne bi o njima pisale, i kako bi ih policija ostavila na miru."

Otkad u posljednjih desetak godina sve više kineskih useljenika bilježi gospodarski uspjeh, poraslo je i nepovjerenje prema njima, priča ova policajka, i to prije svega otkad Italija pati od visoke stope nezaposlenosti i dugova. Mnogi Talijani kritiziraju da Kinezi ignoriraju radnička prava tako što izrabljuju radnike i tom nepravednom konkurencijom uništavaju talijanske tvornice. Valter Zanin, profesor sociologije na Sveučilištu u Padovi, istraživao je situaciju u kineskim tvornicama odjeće u Italiji. Kaže da ta industrija ciljano angažira jeftinu radnu snagu te da radni dan od 18 sati nije rijetkost.

Zbog krize Kinezi traže alternative

Ali zbog krize u Europi pati i talijanska modna industrija, a to opet znači manje narudžbi čak i za kineske tvornice u toj zemlji. Mnogi kineski useljenici, stoga traže alternative - na primjer u sektoru uslužnih djelatnosti, kao što je to uradila i Ye Pei. Neprimjetni tu međutim ne mogu ostati. Kroz svakodnevnu komunikaciju s Talijanima, useljenicima poput te mlade djevojke, lakše pada integracija u društvo i upoznavanje života i društva u Italiji.

"Sad ću se potruditi da naučim talijanski da jednog dana, kad budem imala dovoljno novca, otvorim svoj kafić, kako bi moji roditelji mogli rano otići u mirovinu."

Autorice: Suzanne Ma / Marina Martinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić