Jeftini bosanskohercegovački robovi

"Prvi maj je za radnike, a ne za robove. Ovo je gore nego u robovlasništvu. Robovlasnik obezbijedi stan, hranu, odjeću, a rob ima samo da radi. Ovdje radim kao rob, a dobijem 430 KM (220 eura). Da vidim ko će naći stan, hranu i odjeću za taj novac?", pita A.M., uposlenik u jednom od trgovinskih lanaca u BiH.

Minimalac za radnike i državu

Radi u smjenama, čisti, istovara, slaže i prodaje robu i ima jedan slobodan dan u sedmici. Parking pred poslovnicom u kojoj radi svakodnevno je pun vozila, ogroman trgovinski prostor pun je kupaca. Radnici ipak dobiju tek minimalac, a država minimalne doprinose na plate.

Radnica M.M. zaposlena je u tekstilnoj industriji, u privatnoj firmi koja uglavnom izvozi svoje proizvode. Plaćena je oko 230 eura, ali ni uoči Prvog maja još uvijek nije dobila februarsku plaću. Radi devet sati dnevno, šest dana u sedmici i ima slobodnu zadnju subotu u mjesecu.

"Bez fotografije, molim vas. Ne spominjite ime, ionako sam previše rekla. Šta ću, gdje ću, ako posao izgubim?", panično završava svoju ispovjest ova samohrana majka.

Ona je samo jedna od 20.000 zaposlenih u bh. tekstilnoj industriji. Tu radi 80% žena, a neto plate daleko su manje od prosječne bh. plate koja iznosi oko 425 eura. Potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u BiH iznosi 850 eura. Po definiciji, minimalna plata trebalo bi da obezbjedi barem osnovni nivo životnog standarda.

Najbogatiji vlasnik propalog preduzeća

Radnici na minimalcu ipak "čuvaju" posao jer drugoga izlaza nemaju. Neki drugi i to su izgubili. Tridesetak preostalih radnika bijeljinske Fabrike savitljivih cijevi i vratila "Panafleks" (nekada vrlo uspješnog preduzeća "Mladost" koje je zapošljavalo 500 radnika) prošle godine dobili su otkaz. U stečajnom postupku potražuju oko 300.000 eura na ime otpremnina i izvršnih presuda za neisplaćene plate. Vrhunski majstori ovdje su bili plaćeni oko 230 eura mjesečno. Dok su dobijali plate.

Vojin Mitrović vlasnik je "Panaflexa" i još nekih preduzeća. Kao poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, prijavio je imovinu u vrijednosti od 66,6 miliona KM, nešto više od 34 miliona eura. U momentu privatizacije "Panaflex" je imao ugovorene poslove, ali je sve propalo zbog nedostatka obrtnih sredstava, odnosno prekomjernog zaduživanja preduzeća.

Ekonomski analitičar, prof. dr Aleksa Milojević, podsjeća da su najmanje plate u industriji, trgovini i ugostiteljstvu. "Minimalne dnevnice u realnom sektoru govore o katastrofalnom stanju u domaćoj privredi, što je posljedica neuspješne privatizacije. U ovom sektoru domaći radnik je obespravljen i ponižen minimalnim primanjima od 372 KM (190 eura), što je oko 20 puta manje od prosječne evropske plate. Čemu to vodi, nije teško zaključiti", kaže profesor Milojević.

Besplatna pravna pomoć za radnike

Radenka Kajtaz, diplomirana je pravnica i stručna saradnica u Službi za besplatnu pravnu pomoć pri Savezu sindikata RS, Kancelarija u Bijeljini. Svakodnevno se susreće sa problemima radnika.

"Najčešći razlog za obraćanje Službi besplatne pravne pomoći je neisplata plata i ostalih novčanih potraživanja koja su garantovana zakonom.

Moj posao je pisanje tužbi i zastupanje radnika pred osnovnim sudovima, kao i obraćanje Inspekciji rada, poslodavcu i sva ostala pitanja u vezi sa pravima zaposlenih. Naravno, mnogo je i obraćanja u vezi sa otkazima, ugovorima o radu, neisplati otpremnina", kaže za Deutsche Welle Radenka Kajtaz.

"Zastupam veliki broj radnika i veliki broj radnika mi se obraća jer poslodavci odstupaju od propisa, Zakona o radu i kolektivnih ugovora koji su na snazi. Naši zakoni nisu loši, ali se poslodavci njih ne pridržavaju. Umjesto da se borimo za poboljšanje uslova rada, povećanje plata, mi se, evo godinama, grčevito borimo makar za primjenu zakona."

Ozvaničeno robovlasništvo?

Nebojša Andrić, izvršni sekretar Regionalnog sindikalnog centra Bijeljina, kaže da će robovlasništvo biti ozvaničeno ako se usvoji novi Zakon o radu. "Radnik neće imati nikakva prava. Kažu mi, to je novi svjetski poredak, to je Zapadna Evropa. Koliko znam, u Evropi je plata 1.800, 2.000 eura, a kod nas je 150 ili 200 eura. Ako je dobiješ! Radnik u Evropi ima svoja prava, a ovdje je umjetnost preživjeti sa 350, 400 KM", kaže Andrić.

Podsjeća da je sa radom prestao veliki broj preduzeća, da je veliki broj radnika ostao bez posla te da nema novih zapošljavanja. On se pita zašto država sistemski ne uredi investicije, privredu, politiku i zašto ne smanji doprinose i poreze? Tvrdi da pravog poslodavca, stranog ili domaćeg investitora, ne može privući samo jeftina snaga. Naprotiv, kaže Andrić, pravi poslodavac će dobrog radnika u uređenom sistemu dobro i platiti.

"Ali, neće on doći ovdje taman da mu radiš i džabe ako nad njegovom imovinom visi problem izbijanja nemira, neuređenih zakona, nestabilne političke situacije. Konkretno u Bijeljini, ja ne znam da je u proteklih desetak godina otvorena neka firma koja će zapošljavati 40 ili više radnika. I pored tako jeftine radne snage, ovakvi poslodavci kakve imamo traže još jeftiniju. Radniku isplate zvanično 400 maraka, a sutra mu kažu da vrati 200 maraka. Država je nezasita, poslodavci također. Hoće svi da žive na visokoj nozi, ali preko leđa jadnog radnika", kaže Nebojša Andrić.